"Žuta" - nezaboravan roman autorice R. F. Kuang koji razotkriva lice književne industrije

Roman Žuta (Yellowface) autorice R. F. Kuang jedno je od onih djela koje ne čitaš samo očima, već i kožom. Ono ostaje pod njom, neugodno pulsira i tjera te da propituješ svijet – ali i sebe. Na površini, to je priča o izdaji, zavisti i krađi. Ipak, ispod svakog poglavlja skriva se mnogo više: analiza književne industrije, razotkrivanje rasnih i klasnih nejednakosti, i brutalno iskren pogled na to kako funkcionira društvo koje se kune u progresivnost, ali zapravo najviše cijeni – profit.

Mozaik knjiga

Juniper Hayward, bijelkinja i prosječno uspješna spisateljica, suočava se s vlastitom nevidljivošću. Nakon iznenadne smrti svoje prijateljice Atene Liu – mlade, nagrađivane i izrazito talentirane autorice azijskog podrijetla – Juniper u svoje ruke dobiva njezin nedovršeni rukopis. Umjesto da ga preda ili sačuva, ona ga prisvaja, prepravlja i objavljuje pod svojim imenom. Ono što slijedi je vrtoglav uspjeh, ali i nezaustavljivo urušavanje moralnih temelja.

Najjeziviji aspekt romana nije sama krađa, već unutarnji monolog koji Kuang iznosi kroz Juniper – pun racionalizacija, opravdanja i tihog preziranja svega što ne pripada njezinom iskustvu. Juniper ne vidi problem jer vjeruje da je "dovoljno dobra", da se "trudila", da je "ionako nitko ne bi objavio". To su misli koje mnogima nisu strane, a koje autorica hrabro izvlači na svjetlo dana.

Žuta je ujedno i portret književne scene: glitterati autora, algoritama, "raznolikosti" kao trenda, cancel kulture, javnih linčeva, marketinga koji više voli priču o piscu nego sam tekst. Kuang piše brzo, britko i nimalo suptilno – namjerno. Njena rečenica reže, ali ne da bi povrijedila, nego da bi otvorila ono što se godinama prešućuje.

Moram priznati da me Žuta nečim duboko uznemirila. Ne zbog same radnje – iako je šokantna – nego zbog pitanja koja mi je ostavila da nosim sa sobom. Koliko puta sam i sama povjerovala onome što je dobro upakirano? Jesam li ikada šutjela kad sam trebala postaviti pitanje? Je li moguće da se empatija koristi kao marketinški alat?

Nisam očekivala da ću se, čitajući roman o krađi identiteta i privilegiji, zateći u vlastitim preispitivanjima – o tome što čitam, koga podržavam, kako reagiram kad stvari "izmaknu kontroli" na internetu. I upravo zbog toga, Žuta nije samo roman – to je ogledalo. Gorko, precizno i neizbježno.

Roman koji ne nudi utjehu, ali zato nudi istinu. A to, ruku na srce, rijetko koja knjiga danas radi ovako hrabro.