"Sestre Blue" – Između glamura i duboke obiteljske traume

Dugo sam razmišljala kako uopće pristupiti romanu "Sestre Blue". Iako je Coco Mellors ime koje se stalno povlači po književnim krugovima, ovo je bio moj prvi susret s njezinim pisanjem, pa sam ušla u priču bez predrasuda, ali s velikim očekivanjima. Obećanje duboke, sirove priče o sestrinstvu i gubitku zvučalo je baš kao nešto što će me potpuno obuzeti. I doista, Mellors posjeduje taj rijedak dar da rečenice slaže tako pitko i estetično da vas odmah uvuče u interijere njujorških potkrovlja i melankoliju pariških ulica. No, dok sam okretala stranice prateći Avery, Bonnie i Lucky, stalno me pratio onaj specifičan osjećaj kao da gledam predivno snimljen film u kojem mi, unatoč vrhunskoj glumi, likovi ostaju nekako nedodirljivi.

Okosnica priče je bolna i univerzalna: smrt četvrte sestre, Nicky, koja je bila ljepilo njihove zajednice. Godinu dana kasnije, tri preostale sestre se ponovno susreću, svaka sa svojim demonima. Fascinantno je kako autorica secira tu dinamiku sestrinstva – tu tanku granicu između ljubavi koja te spašava i okrutnosti koju si samo najbliži mogu priuštiti. Scene u kojima su sve tri zajedno u istom prostoru nose nevjerojatnu napetost; osjeti se ta njihova zajednička povijest, miris djetinjstva i težina neizrečenih zamjerki. To su trenuci u kojima knjiga uistinu blista.

Ipak, ono što me povremeno izbacivalo iz priče jest ta neka pretjerana "stiliziranost" njihove patnje. Likovi su ponekad djelovali više kao arhetipovi nego kao stvarne žene od krvi i mesa – Avery kao uspješna, ali hladna odvjetnica, Lucky kao prelijepi, slomljeni model... Sve je to jako fotogenično i puno citata koji će preplaviti društvene mreže, ali povremeno sam se pitala koliko je ta njihova bol stvarna, a koliko je dio te specifične "chic" melankolije kojom Mellors tako vješto barata. Na trenutke mi je bilo teško suosjećati s njihovom samodestrukcijom unutar toliko privilegiranog okvira, a radnja je u središnjem dijelu gubila na ritmu, vrteći se u krug oko trauma koje su se već ranije jasno komunicirale.

Knjiga se bavi važnim temama: ovisnošću, nasljeđem roditeljskih pogrešaka i onim prazninama koje ostaju kad netko voljen ode. Iako me ovaj moj prvi susret s Mellors nije emocionalno "raznio" onako kako sam se potajno nadala, "Sestre Blue" su vizualno dojmljiv portret jedne disfunkcionalne obitelji. To je štivo koje se brzo čita i o kojem ćete sigurno razmišljati, čak i ako vas neki postupci sestara budu beskrajno iritirali. Na kraju, ostaje dojam da je ovo priča o pokušaju krpanja rupa u srcu, nekad uspješnom, a nekad tek toliko da se preživi do idućeg dana.