.png){kind=logo}
U sjeni tvrđave Nehaj: Priča o uskočkim ženama
- Život knjigoholičarke
- 15. ožu
- 4 min čitanja
Dok povijest slavi mušku hrabrost i mletačke kronike bilježe uskočke prepade, u tišini senjskih ulica stoljećima je ostala skrivena priča o ženama. One nisu bile samo "pratnja" već logistički mozak, moralni kompas i zadnja linija obrane grada koji je prkosio cijelom svijetu. Nad njihovim je domovima, poput kamenog diva, bdjela tvrđava Nehaj, simbol uskočke nesalomljivosti i ključna točka obrane onoga što se tada nazivalo „predziđem kršćanstva“.
Kad god se spomene uskočki Senj, misli nam bježe prema silueti kule Nehaj, mirisu baruta i brzim brodovima koji sijeku valove pod udarima bure. No, rijetko se zapitamo tko je držao grad dok su ti muškarci mjesecima bili na moru? Tko je hranio djecu pod mletačkom blokadom i tko je u hladnim zimama Velebita održavao plamen otpora?
Iako knjiga Catherine Wendy Bracewell, "Senjski uskoci: piratstvo, razbojništvo i sveti rat na Jadranu u šesnaestom stoljeću", nije novo izdanje, ona nam i danas služi kao jedan od rijetkih prozorčića u taj zaboravljeni, ženski svijet, ali i u surovu vojnu povijest same utvrde.
Autorica otkriva da uskočka zajednica nije bila monolitna te da su u Senj su dolazili Hrvati iz Dalmacije i Dubrovnika, Albanci, pa čak i Talijani. Ta šarolikost stvarala je nerješiv problem Mlečanima; njihovi vlastiti dalmatinski vojnici često su surađivali s uskocima jer su bili „isti narod“, povezan onim što bismo danas nazvali jadranskom „omertom“. Dok su službeni kanali bilježili sukobe, dalmatinski seljaci i ribari redovito su opskrbljivali Senjane hranom, vješto se praveći pred mletačkim istražiteljima da ništa ne znaju. Sama tvrđava Nehaj nastala je 1558. godine pod vodstvom kapetana Ivana Lenkovića kao izravan odgovor na pustošenja. Unutar njezinih debelih zidova boravila je stalna posada, često sastavljena od njemačkih vojnika (stipendiata) koji su bili potpuni stranci u gradu. Dok ti vojnici s visina nisu ni znali što se događa na gradskim ulicama, uskočko se društvo dolje temeljilo na krutom kodeksu časti. Muškost se mjerila ožiljcima i ratnim ranama, a oni koji ih nisu imali smatrani su kukavicama. Glavne čuvarice te časti bile su upravo žene.
Žene su u obitelji održavale žar osvete, osiguravajući da se ne zaborave imena onih koji su stradali od mletačke ruke ili turske sablje. Dok su kapetani s Nehaja pokušavali disciplinirati družine pod pritiskom velikih sila, žene su bile te koje su moralno presuđivale tko je heroj, a tko je svojom pasivnošću osramotio kućni prag. Odgoj koji su provodile bio je usmjeren na preživljavanje; dječaci su se od malih nogu borili kamenjem dok ne bi potekla krv, čeličeći se za svijet u kojem je ekonomija ovisila isključivo o plijenu. No, ni taj plijen nije značio bogatstvo, predmeti koji su bili najviše vrijedni često su odlazili kao mito zapovjednicima u Graz i Beč za političku zaštitu, ostavljajući obiteljima tek mrvice.
Možda najemotivniji trenutak koji autorica izvlači iz zaborava jest sudbina žena tijekom prisilnog iseljavanja iz Senja početkom 17. stoljeća. Kada su političke igre velikih sila odlučile da uskoci moraju nestati iz grada, nastupio je očaj, ali i neočekivani oblici otpora. Bracewell bilježi potresnu scenu u kojoj supruga vojvode Frletića, svjesna da gubi dom i sve što je njezina obitelj generacijama gradila, staje pred strane povjerenike koji su provodili progon.
U tom trenutku ona nije nastupila kao žrtva, već kao žena koja prkosi samom autoritetu onih koji su je došli istjerati. Njezin je otpor bio javan, drzak i usmjeren izravno protiv onih koji su provodili nepravdu "diplomatskog dogovora". Bracewell taj čin opisuje kao pokušaj da svojim javnim suprotstavljanjem označi granicu koju tuđinska čizma ne smije prijeći. U njezinu držanju ne vidimo samo tugu zbog gubitka, već krik slobodne žene koja odbija priznati legitimitet onih koji joj oduzimaju pravo na postojanje podno kule Nehaj.
Život u uskočkom Senju bio je život pod stalnom opsadom. Dok su mletačke galije blokirale dotok hrane, a glad bila češći gost od pobjede, žene su bile vrhunske logističarke. One su upravljale kućanstvima s minimalnim zalihama, često trgujući opljačkanom robom kako bi nabavile vreću žita. Često zaboravljamo da uskočka povijest nije samo niz bitaka, već priča o zajednici koja je odbila biti pokorena. Te žene, čija imena rijetko krase spomenike, bile su tkivo koje je povezivalo uskočki pokret. One su odgajale djecu u sjeni tvrđave, liječile rane i krvarile zbog gubitaka jednako bolno kao i njihovi muževi.
Čitajući Bracewell, shvaćamo da herojstvo ima mnogo oblika. Ono je i u tišini kamenih zidina Nehaja, u snalažljivosti majki i u onom javnom prkosu supruge vojvode Frletića. Vrijeme je da, dok gledamo prema Senju, u vjetru s Velebita čujemo i njihov glas — glas žena koje povijest ne smije zaboraviti.
Izvor: Catherine Wendy Bracewell, "Senjski uskoci: piratstvo, razbojništvo i sveti rat na Jadranu u šesnaestom stoljeću", Barbat, Zagreb, 1997.
Fotogalerija: Tvrđava Nehaj u Senju
Izgrađena 1558. godine pod vodstvom uskočkog kapetana Ivana Lenkovića, tvrđava Nehaj postala je neosvojivo uporište koje je dominiralo Velebitskim kanalom. Sazidana je od materijala porušenih crkava i samostana izvan gradskih zidina kako bi se neprijatelju uskratio svaki zaklon. Sa svojih pet kula i jedanaest puškarnica, ona nije bila samo vojna utvrda, već simbol otpora zajednice koja je desetljećima prkosila moćnim carstvima – Veneciji i Osmanskom Carstvu. Danas stoji kao najsnažniji spomenik uskočkoj hrabrosti i nesalomljivom duhu grada Senja.
Komentari