Mirna Prpić: Poezija je moj bijeg, ali i najdublje razumijevanje stvarnosti

U svijetu gdje često moramo birati između "ozbiljnih" karijera i svojih strasti, rijetki su oni koji uspiju te dvije suprotnosti pomiriti s takvom lakoćom i nježnošću. Danas ugošćujemo Mirnu Prpić, autoricu iz Senja koja je po struci upravna pravnica, ali je njezino srce neraskidivo vezano uz stihove.

Kroz svoje zbirke poezije "Vječni sanjar" i "Boje moga proljeća", Mirna nam je otvorila vrata u svijet optimizma i duboke introspekcije, dok je slikovnicom "Oblak sreće" dokazala da njezina mašta ne poznaje dobne granice. S Mirnom smo razgovarali o tome kako balansira između profesionalnih obveza i poezije, odakle crpi hrabrost za dijeljenje najintimnijih misli te što se dogodi kada odlučite svoje rukopise napokon izvaditi iz mraka ladice i pustiti ih da polete među čitatelje.

Mirna, po struci si upravna pravnica, a u duši pjesnikinja. Kako te dvije različite energije u Vama surađuju i na koji način pronalazite zajednički jezik između profesionalnih obveza i potrebe za kreativnim stvaranjem?

Mislim da sam „po rođenju“ pjesnikinja u duši, a zanimanje je bilo izabrano spletom okolnosti, pošto sam uvijek težila društvenim znanostima, ali život je odveo na drugu stranu. Te dvije različite energije u meni surađuju, rekla bih, dosta dobro, jer profesionalne obveze odradim i trudim se biti dosljedna poslu kojeg radim, a kreativno stvaranje se nekada može ubaciti i u ovu vrstu posla, npr. kada se radi o nekoj organizaciji događaja i slično. No, moje pravo kreativno stvaranje je odvojeno i imam balans između to dvoje.

NAKLADA: REDAK

Tvoje zbirke "Vječni sanjar" i "Boje moga proljeća" sugeriraju optimizam i introspekciju. Je li pisanje za tebe način bijega iz stvarnosti ili njezino dublje razumijevanje?

Moje zbirke sugeriraju optimizam i introspekciju, iako ima i pjesama koje su životne, stvarne, neke i tužne, ali sve je to dio stvaranja i dio života. Za mene je pisanje prvenstveno kao zrak, disanje, čak i kada ne pišem, znam da ću nakon neke pauze opet pisati jer je to jednostavno u meni i ne mogu drugačije, ali kao velikom emotivcu, empatu i nostalgičaru, sa te strane je definitivno bijeg od stvarnosti, pošto mogu pisati do mile volje o stvarnim događajima koji su prošli, koji su me radovali, rastuživali, tu se mogu „ispuhati“, a opet mogu maštom stvoriti jedan potpuno drugi svijet.

NAKLADA BOŠKOVIĆ

Dublje razumijevanje stvarnosti je također značajno kada se osvrnem na neke događaje, bilo moje osobne ili tuđe, također mi pomaže kada to stavim na papir, pa kada vidim, ako je nešto tužno, sagledam to malo lakše, a ako je sretno, također srce zaigra.

Napisala si i dječju knjigu "Oblak sreće". Koliki je bio izazov prebaciti se iz poetskog svijeta za odrasle u svijet namijenjen najmlađima i što te inspiriralo na taj korak?

Već dosta vremena mi je želja bila imati i slikovnicu, kad sam prvu priliku za dječji tekst imala napisati za list "Cvitak", te u zajedničkoj zbirci autora „Srce djeteta“. Izazov je prebaciti se iz poetskog svijeta za odrasle u svijet najmlađih, ali baš te neke pjesme koje su bile namijenjene djeci, sada su u toj slikovnici, a priče su došle mojom maštom, pošto i sama od malih nogu obožavam slikovnice,

NAKLADA: MAJINE PRIČE

a i dan danas volim prolistati koju ili ih čitati djeci na dječjim radionicama, tako da je to sve skupa presudilo da "Oblak sreće" ugleda svjetlo dana.

Pišeš li stihove i priče u trenutku snažne emocije ili dopuštaš mislima da se slegnu dok pjesma sama ne pronađe svoj pravi mir i konačni izričaj?

Stihove i priče pišem „kad mi dođu“, to je u trenucima snažnih emocija ili emocija općenito, primjerice, mogu hodati ulicom, šetati, sjediti ili bilo što ugledati što me inspirira ili mi samo padne na pamet i tada napišem u bilješku. Nekad imam odmah viziju pjesme, a nekad se treba sleći, ali naravno da svaku kada je posložim i napišem, pogledam što mogu popraviti i onda je ostavim kako smatram da je najbolje. Ima nekih koje npr. sada čitam, pa bih na njima nešto promijenila, izbacila ili dodala, a ima i koje bih zauvijek ostavila takve kakve jesu, kakve su napisane tada. Na njima se uvijek može raditi, ali taj tren je tako stvoreno i mislim da je najbolje da tako i ostane.

Koliko je hrabrosti bilo potrebno da svoje intimne misli i kreativne radove podijeliš s javnošću i kakve su bile prve reakcije okoline?

Bilo je potrebno jako puno hrabrosti da sve to podijelili sa javnošću i sa okolinom. Tada mi se činilo kako bi bilo puno lakše predstaviti knjigu pred potpunim neznancima, ali došao je i taj trenutak prve promocije i trema je bila prejaka, ali uzbuđenje oko knjige još jače. Dugo sam pisala i nisam točno znala kada ću objaviti, ali sam znala da želim objaviti jer mi je to bio veliki san. Kada sam se osjetila spremnom, odlučila sam se na taj korak. Mogu reći da mi je to bio jedan od najljepših dana u životu. Reakcije okoline bile su većinom pozitivne, svi najbliži su me podržavali, bilo je zaista predivno, a za daljnje reakcije ne znam, sigurna sam da je bilo i negativnih, ali na to sve sam morala biti spremna.

Foto: Mirna Prpić (privatna arhiva)

Kao netko tko stvara pisanu riječ, što voliš čitati u slobodno vrijeme? Postoji li autor koji je presudno utjecao na tvoj izričaj?

U slobodno vrijeme volim čitati također poeziju. Dosta prednosti dajem domaćim autorima u zadnje vrijeme, ali čitam i romane, komedije, drame i trilere najviše, ljubavne malo manje, a kad se želim opustiti i staviti „mozak na pašu“, onda nešto lagano i što se vrti „kao trend“. Ne mogu reći da je neki autor posebno utjecao na moj izričaj, imala sam par sastanaka sa (bivšim) senjskim autorima, što mi je također pomoglo. Još i dan danas imam knjigu našeg autora Milana Krmpotića "Buna u sretnoj šumi" koju sam dobila sa posvetom kada sam osvojila nagradu za najbolje napisan sastavak u prvom razredu osnovne škole.

Što bi poručila onima koji možda pišu "u ladicu", a boje se zakoračiti u svijet izdavaštva, bilo da je riječ o poeziji ili prozi?

Onima koji možda pišu „u ladicu“, a boje se zakoračiti u svijet izdavaštva, poručila bih im da je odluka na njima i da je u redu i jedno i drugo, da će jednostavno osjetiti ako dođe to vrijeme da svoju dušu puste u svijet. U redu je pisati i samo za sebe, nekome i to predstavlja zadovoljstvo, no ako je netko zaista dao sve od sebe, šteta je da ostane „pod ključem“. Ako sam mogla ja, možete i vi. Samo treba slušati srce i želudac. To je ono što sam naučila.

Mirnina priča podsjetnik je na to da kreativnost nije samo hobi, već potreba – "zrak koji dišemo", kako i sama kaže. Njezin put od prve nagrade u osnovnoj školi do uspješnih promocija pred domaćom publikom pokazuje da se snovi ostvaruju upravo onda kada odlučimo slušati vlastitu intuiciju.

Hvala Mirni što je s nama podijelila svoju viziju svijeta u kojem čak i najtužniji trenuci postaju lakši kada se preliju na papir. Nadamo se da će njezine riječi potaknuti i vas koji svoje priče još uvijek čuvate pod ključem da se odvažite na taj korak. Jer, kako nam je Mirna poručila – ako je mogla ona, možete i vi. Do sljedećeg čitanja, ostanite zaljubljeni u knjige!