.png){kind=logo}
Upoznajte vlč. Karla Špoljarića: „S Velebita nosim korijene, a u Senju puštam nove.“
SENJ - U Senj je nedavno stiglo novo lice koje je svojom energijom, otvorenošću i toplim osmijehom već osvojilo srca brojnih župljana. Riječ je o vlč. Karlu Špoljariću, mladom svećeniku rodom iz Perušića, koji je nakon završenog studija, okrunjenog diplomom summa cum laude na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu, svoje svećeničko djelovanje započeo upravo u Senju, podno kule Nehaj.
Karlo dolazi iz brojne obitelji kao najstariji od sedmero djece, a uz teološki rad, iza sebe ima bogato iskustvo volontiranja u hospiciju i dječjim domovima, rada s mladima u Kursilju i Krapnju, pa sve do aktivne prisutnosti na društvenim mrežama i medijima.
U ugodnom i otvorenom razgovoru za Lumino.hr, vlč. Karlo otkriva svoje prve dojmove o Senju i Senjanima, progovara o obitelji, teškim i lijepim životnim trenucima, ljubavi prema crkvenoj povijesti i glazbi, te dijeli svoju viziju svećeničkog služenja među ljudima.
Dobro došli u Senj! Već je prošlo vrijeme otkad ste stigli. Kakvi su Vaši prvi dojmovi o gradu, ljudima i atmosferi u župi?
Hvala Vam na dobrodošlici! Svaki dolazak u novu župu donosi uzbuđenje, ali i onu zdravu tremu: dolazite među ljude koje tek trebate upoznati, a kojima ste poslani biti blizu. U Senj sam došao otvorena srca, sa željom da upoznam grad, njegove ljude i život župe te da im kao svećenik darujem ono najbolje od sebe. Mogu reći da mi je Senj postao drag i prije nego što sam u njega stigao na službu. Naime, prve dvije godine svojega svećeništva proveo sam kao župni vikar u Korenici uz mons. Milu Čančara, od kojega sam o Senju i Senjanima slušao samo dobro. Govorio je s velikom ljubavlju i poštovanjem prema ovome gradu i njegovim ljudima. Slušajući njega, i sam sam pomalo zavolio Senj, a sada imam priliku tu povezanost graditi kroz vlastite susrete i iskustva.
Ponosan sam što mogu služiti u gradu tako bogate povijesti, kulture i kršćanske baštine. Senj ima svoj prepoznatljiv duh, snažan identitet i mnogo toga čime se njegovi stanovnici s pravom mogu ponositi. Ta baština živi u ljudima, njihovim običajima, govoru i ljubavi prema svojem gradu. Lijepo je postati dijelom te priče i svojim svećeničkim služenjem dati joj mali doprinos. Ovdje se osjeća povezanost kamena, mora, bure i ljudi. Rekao bih da i Senjani imaju nešto od toga: čvrstinu i izravnost, ali i toplinu koju otkrivate kroz susrete i razgovore. Upravo su mi ti svakodnevni susreti najdragocjeniji jer grad najljepše upoznajete po ljudima koji u njemu žive.
U župi vidim mnogo dobra, vjernosti i tihe požrtvovnosti. Posebno me raduju ljudi koji možda nisu u prvom planu, ali svojim radom, molitvom i raspoloživošću nose život zajednice. Kao mladom svećeniku, drago mi je susretati različite naraštaje: od djece i mladih, koji donose radost i pitanja, do starijih, koji nose dragocjeno iskustvo života i vjere.
Još sam na početku i mnogo toga trebam upoznati, ali želim da ljudi osjete da sam im dostupan. Svećenik se s narodom povezuje za oltarom, ali i u običnom razgovoru, u radosti, bolesti i teškoćama. Volio bih da Senj sve više postaje moj dom, a da i Senjani u meni prepoznaju svojega svećenika – čovjeka koji ih želi saslušati, razumjeti i s njima hoditi prema Bogu.
Potičete iz brojne obitelji te ste najstariji od sedmero djece. Kako je odrastanje u takvom okruženju i aktivnom župnom životu oblikovalo Vaš put prema svećeničkom pozivu?
Odrastanje u brojnoj obitelji snažno me oblikovalo i kao čovjeka i kao svećenika. Sedmero nas je djece, dvije sestre i nas petero braće, a ja sam najstariji. U takvoj je obitelji uvijek živo: mnogo je smijeha, razgovora, različitih želja i karaktera, ali i prilika da naučite dijeliti, opraštati i brinuti se jedni za druge. Kao najstariji rano sam učio preuzimati odgovornost i biti oslonac mlađima. Danas vidim koliko je to bila dragocjena priprava za svećenički život.
Posebno teško razdoblje bila je očeva smrt prije četiri godine. Upravo sam završavao fakultet i pripremao se za svećeništvo, a istodobno sam morao preuzeti veću odgovornost za obitelj. Gubitak oca duboko me pogodio. Trebalo je nositi vlastitu bol, a biti blizu i ostalim članovima obitelji. To me iskustvo dodatno učinilo osjetljivim za ljude koji prolaze kroz žalost, gubitak i neizvjesnost. Kada danas susretnem nekoga tko je izgubio blisku osobu, znam koliko znače prisutnost, slušanje i spoznaja da u svojoj boli nije sam.
Uz obitelj, župa mi je bila drugi dom. Odrastao sam uz svećenike i bio aktivan član zajednice. Vjera je bila dio moje svakodnevice, a kroz župni život upoznavao sam ljepotu zajedništva i služenja. Svećenike sam imao priliku upoznati izbliza, kroz njihove svakodnevne obveze, susrete s ljudima i brigu za župu. U takvom je okruženju postupno sazrijevao i moj poziv.
Važan dio mojega odrastanja bila je i glazba. Završio sam osnovnu glazbenu školu te bio aktivan član HKUD-a Perušić i tamburaškog sastava. To su za mene bila lijepa iskustva druženja, discipline i ljubavi prema našoj tradiciji. Svirajući s drugima, učite slušati, uskladiti se i svojim dijelom pridonijeti zajedničkoj pjesmi. I to mi je danas dragocjeno u radu s ljudima.
Kada pogledam svoj dosadašnji put, vidim koliko su me obitelj, župa i glazba oblikovale. Iz obitelji nosim osjećaj odgovornosti i pripadnosti, iz župe ljubav prema Crkvi i svećeničkom služenju, a iz glazbe radost zajedništva. Sve to nastojim unositi u svoje svećeništvo: biti blizu ljudima, dijeliti njihove radosti i teškoće te im pomoći da prepoznaju Božju prisutnost u svojem životu.
Školovali ste se i formirali u Rijeci i Zagrebu. Što Vam je iz tog razdoblja života i studija ostalo u najljepšem sjećanju?
Najljepše uspomene iz toga razdoblja vezane su uz ljude s kojima sam odrastao, učio i pripremao se za svećeništvo. Moj je bogoslovski put započeo propedeutskom godinom u Rijeci. Ta mi je godina bila važna jer sam počeo dublje upoznavati što znači svoj život posvetiti Bogu i ljudima. Učio sam graditi svakodnevicu kroz molitvu, zajedništvo i odgovornost te postupno usvajati način života koji me pripremao za svećeništvo.
Nakon Rijeke došao sam u Zagreb, gdje sam živio u bogosloviji na Kaptolu, a studirao na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove. Isusovački patri tijekom tih godina postali su mi poput obitelji. Zahvalan sam za znanje koje su mi prenijeli, ali i za blizinu, razgovore i primjer svećeničkog života. Jednako tako, prijatelji i kolege unosili su mnogo radosti u svakodnevicu. Zajedno smo prolazili ispite, obveze i izazove, a sve je bilo lakše kada ste imali s kim podijeliti i brigu i smijeh.
Posebno mjesto u mojim uspomenama imaju dogodovštine iz bogoslovije. Kada toliko mladih ljudi živi pod istim krovom, uvijek ima zgoda koje se poslije dugo prepričavaju! Volim se našaliti da sam prijepodne bio student, a poslijepodne radnik – od domara do svega što je trebalo. Volio sam raditi, pomoći i biti na raspolaganju. Ako je nešto trebalo urediti, prenijeti ili organizirati, rado sam se uključivao. I u tim se poslovima gradilo zajedništvo, a često su upravo oni bili prilika za najbolje razgovore i smijeh.
Dragocjeno mi je bilo i volontiranje: u riječkom hospiciju, u Dječjem domu na Vrhovcu te u Gornjoj Bistri. Ti su me susreti učili koliko vrijede vrijeme koje nekome darujete, strpljenje i jednostavna ljudska blizina. Uz studij teologije, to je bila posebna škola služenja, u kojoj vas ljudi koje susrećete mnogočemu nauče.
Kada se danas osvrnem, osjećam veliku zahvalnost. Bilo je to vrijeme ozbiljnog rada i osobnog sazrijevanja, ali i mnogo mladenačke radosti. Iz njega nosim prijateljstva, lijepe uspomene i želju da kao svećenik ostanem spreman zasukati rukave. Jer ljubav prema Bogu i ljudima treba se moći prepoznati i u sasvim običnim, svakodnevnim djelima.
4. Tijekom formacije volontirali ste u hospiciju i dječjim domovima. Koliko su Vas ta teška, ali plemenita karitativna iskustva izgradila kao osobu i budućeg svećenika?
Ta su me iskustva duboko oblikovala kao čovjeka i budućeg svećenika. Tijekom studija mnogo učite iz knjiga, ali susret s bolesnikom, umirućim čovjekom ili djetetom kojemu je potrebna posebna briga postane škola života koju dugo nosite u sebi.
U hospiciju sam se izbliza susreo sa smrću i ljudskom krhkošću. Kao mladom čovjeku nije mi bilo jednostavno stajati uz nekoga tko se nalazi na kraju svojega zemaljskog puta. Željeli biste pomoći, olakšati, pronaći pravu riječ, a shvatite da ne možete promijeniti ono što se događa. Ipak, možete biti prisutni. Držati čovjeka za ruku, nježno ga dodirnuti i dati mu osjetiti da ste uz njega u njegovim posljednjim trenutcima – to je duboko i dragocjeno iskustvo. Dodir tada može izreći ono za što riječi nisu dovoljne: „Tu sam. Nisi sam.“
U Gornjoj Bistri susretao sam djecu s teškim teškoćama i složenim potrebama, od kojih mnoga nisu mogla riječima izraziti što osjećaju. Ondje sam učio prepoznavati drukčije načine komunikacije i razumjeti koliko mogu značiti pogled, osmijeh, nježan dodir ili mirna prisutnost. Uz svu stručnu njegu koja im je potrebna, dragocjeno je i da netko jednostavno bude uz njih, posveti im vrijeme i obrati im se s ljubavlju. Ti su me susreti učili strpljenju i pažnji prema svakomu djetetu kao jedinstvenoj osobi.
U dječjem domu susretao sam djecu koja su odrastala bez svakodnevne blizine svojih roditelja, a neka su već vrlo rano doživjela iskustvo napuštenosti. Tu osobito osjetite koliko dijete čezne za pažnjom i sigurnošću: da ga netko sasluša, poigra se s njim, pohvali ga i zapamti ono što mu je važno. Nastojali smo im biti poput starije braće, a u nekim trenutcima pružiti i dio one roditeljske topline koja im je nedostajala. Bilo mi je važno da osjete kako nam je stalo do njih i da vrijeme koje provodimo zajedno pripada upravo njima.
Kao najstariji od sedmero djece, u te sam susrete unosio i iskustvo vlastite obitelji. Blisko mi je bilo biti stariji brat, pomoći i brinuti se za mlađe. Volontiranje je tu bratsku odgovornost proširilo i produbilo.
Sve me to učilo kakav svećenik želim biti: čovjek koji ima vremena, koji sluša i koji se ne povlači pred tuđom boli. Odlazio sam sa željom da pomognem, a vraćao se zahvalan za ono što sam primio. Ti su mi ljudi pomogli razumjeti koliko se Božje ljubavi može prenijeti jednostavnom, vjernom ljudskom blizinom.
Diplomirali ste s najvišim ocjenama (summa cum laude) na temi „Crkva i Europa u vrijeme dinastije Karoling“. Otkud ljubav prema povijesti i mislite li da iz prošlosti možemo puno naučiti za izazove današnjeg vremena?
Povijest me privlači jer iza događaja i godina otkriva ljude, njihove odluke, vjeru i tragove koje su ostavili. Odrastanje u Perušiću i sudjelovanje u kulturnom životu kroz HKUD približili su mi vrijednost naših korijena, a posebnu zaslugu za moju ljubav prema povijesti ima pokojni biskup Mile Bogović. Mogu slobodno reći da me on dodatno „zaludio“ poviješću, u najljepšem smislu te riječi. Kao bogoslov provodio sam ljeta uz njega i slušao njegova pripovijedanja o povijesti naše biskupije. To su mi dragocjene uspomene. Bilo je posebno slušati čovjeka koji je toliko poznavao i volio naš kraj, njegovu Crkvu i ljude. Njegov žar bio je zarazan: slušajući ga, poželio bih još nešto pitati, pročitati i istražiti.
A izbor teme diplomskog rada ima i jednu osobnu, simpatičnu pozadinu: ime sam dobio po Karlu Velikom pa me odavno zanimalo tko je bio taj Karlo čije ime nosim. Tako je početna znatiželja prerasla u ozbiljnije zanimanje za njega i Karolinge, a naposljetku i u diplomski rad „Crkva i Europa u vrijeme dinastije Karoling“. Zanimalo me kako su se u tom razdoblju povezivali život Crkve, obrazovanje, kultura i politička vlast te kako je sve to oblikovalo Europu.
Uz pisanje rada veže se i jedna simpatična uspomena. Mentor mi je gotovo svakodnevno predlagao da dodam još poneko poglavlje ili obradim još neko pitanje. Taman bih pomislio da se približavam kraju, a otvorila bi se nova tema! Tako je moj diplomski narastao na gotovo stotinu stranica, a mentor me onda znao zadirkivati da pišem nešto više od diplomskog rada. Volim reći da smo obojica pridonijeli njegovu opsegu: ja znatiželjom, a on novim prijedlozima! Zahvalan sam mu na tome jer me poticao da idem dublje i ne zadovoljim se površnim odgovorima.
Studij sam završio s uspjehom summa cum laude, na čemu sam zahvalan, ali uz osmijeh kažem da nisam bio klasični „štreber“. Volio sam proučavati, povezivati stvari i tražiti odgovore, osobito kada bi me neka tema zainteresirala. Uz knjige je bilo mjesta i za druženje, rad, volontiranje i bogoslovske dogodovštine. Ocjena jest priznanje za trud, ali nije jedino ni konačno mjerilo znanja. Pravi se smisao naučenoga vidi u tome koliko ga znamo primijeniti u životu. Za mene kao svećenika važno je da mi obrazovanje pomogne bolje razumjeti ljude, odgovorno govoriti i kvalitetnije služiti.
Vjerujem da iz prošlosti možemo mnogo naučiti ako smo je spremni upoznavati iskreno, s njezinim svijetlim i teškim stranicama. Ona nas uči koliko su važni obrazovanje, odgovornost i strpljivo građenje zajedništva. Pomaže nam prepoznati pogreške, ali i sačuvati ono dobro što smo primili, uz svijest da današnji izazovi traže i naše vlastite odgovore.
Zato mi je posebno drago što sam sada u Senju, gradu bogate crkvene i kulturne baštine. Želim je sve bolje upoznavati i približavati drugima. Pritom se sa zahvalnošću sjetim biskupa Bogovića i njegovih pripovijedanja. Bilo bi lijepo barem dio ljubavi prema našoj povijesti, koju je on prenio meni, prenijeti i drugima.
Godinama ste aktivni u Kursilju i kao animator na kampovima za mlade na Krapnju. Kakvo je Vaše iskustvo u radu s mladima i što smatrate ključnim u pristupu mlađim generacijama?
Rad s mladima velika mi je radost i važan dio mojega svećeničkog poziva. Kroz Kursiljo i kampove na Krapnju imao sam priliku biti uz mlade, slušati njihova pitanja i zajedno s njima rasti u vjeri. U te sam susrete ulazio sa željom da nešto pružim, a često sam upravo od njih mnogo naučio: o iskrenosti, prijateljstvu, povjerenju i hrabrosti da se postave pitanja koja odrasli ponekad zaobilaze.
Krapanj mi je posebno drag zbog zajedništva koje se ondje gradi. Kroz molitvu, razgovore, pjesmu, igru i svakodnevne obveze upoznajete jedni druge puno dublje nego u kratkom susretu. Mlad čovjek vidi kako se ponašate i kada vodite program i kada treba nešto pospremiti, pomoći ili saslušati nekoga dok su drugi već otišli na odmor. Upravo se u tim jednostavnim trenutcima često otvara prostor za ozbiljan razgovor.
Smatram da je u pristupu mladima najvažnija vjerodostojnost. Ne morate imati odgovor na sve, ali trebate biti iskreni i živjeti ono što govorite. Mladi brzo osjete pristupate li im sa stvarnim zanimanjem i jeste li ih spremni saslušati. Žele da ih shvatimo ozbiljno, da poštujemo njihova pitanja i da ih ne svodimo na predrasude o njihovoj generaciji. Zato nastojim najprije upoznati osobu: što je raduje, što je muči, čega se boji i čemu se nada.
Upravo zato aktivan sam i na društvenim mrežama, osobito na TikToku, gdje mladima upućujem poruke i nastojim im približiti evanđelje kroz situacije koje žive. Želim im pokazati da vjera ima što reći o njihovim prijateljstvima, odlukama, strahovima i nadama. Kratak video može biti mali poticaj usred dana, riječ ohrabrenja ili povod da se netko zapita o svojem odnosu s Bogom. Tako im nastojim postati bliži i otvoriti vrata razgovoru koji se može nastaviti i uživo. Važno mi je da iza ekrana prepoznaju svećenika kojemu se mogu obratiti.
Mladi trebaju i prostor za sudjelovanje i odgovornost u Crkvi. Imam veliko povjerenje u njihove darove i ideje. Kada mladome čovjeku povjerite zadatak i pratite ga, dajete mu priliku da otkrije koliko može pridonijeti zajednici. To me vodi i u službi povjerenika za mlade naše biskupije, osobito u formaciji animatora: želim da mladi rastu u vjeri i postanu oslonac drugim mladima i svojim župama.
Pritom vjerujem da mladima treba jasno i razumljivo govoriti o Kristu. Oni imaju duboka pitanja o smislu, ljubavi, patnji i budućnosti te zaslužuju naše vrijeme i ozbiljan pristup. Radost, humor i druženje otvaraju vrata, a kroz povjerenje možemo zajedno ulaziti i u zahtjevnije teme vjere i života.
Volio bih da svaki mladi čovjek kojeg susretnem osjeti: „Ovdje me netko poznaje, ovdje mogu postaviti pitanje, ovdje mogu rasti.“ Povjerenje se gradi strpljivo, prisutnošću i vjernošću. Upravo su me Kursiljo i Krapanj učili koliko vrijedi biti uz mlade i dati Bogu prostora da djeluje u njihovu životu.
Sudjelovali ste u izradi časopisa, uređivali web stranice te bili u Organizacijskom odboru SHKM-a. Koliko su moderni mediji i dobra komunikacija danas važni za Blagovijest i rad Crkve?
Moderni mediji i dobra komunikacija danas su iznimno važni za naviještanje evanđelja i život Crkve. Poruka koju želimo prenijeti treba doći do čovjeka, biti razumljiva i dotaknuti njegovu svakodnevicu. Zato smatram da trebamo poznavati načine na koje ljudi danas komuniciraju, informiraju se i traže odgovore.
Kroz uređivanje župnih web stranica, rad na bogoslovskom časopisu „Vjesnik biskupa Langa“, kojemu sam bio i glavni urednik, te sudjelovanje u Organizacijskom odboru SHKM-a učio sam koliko dobra komunikacija traži pripreme, suradnje i odgovornosti. Iza jedne objave, članka ili poziva stoji pitanje: komu se obraćamo i što mu želimo prenijeti? Osobito kod velikih susreta, jasna i pravodobna informacija ljudima olakšava sudjelovanje i pomaže im osjetiti da su dobrodošli.
U crkvenoj komunikaciji važno mi je pokazati život zajednice: vjeru koja se živi, ljude koji služe, radost susreta i blizinu onima kojima je teško. Vijest o nekoj župnoj aktivnosti može nekome biti prvi poticaj da se uključi. Kratko tumačenje evanđelja može otvoriti pitanje koje će čovjek dugo nositi u sebi. Zato i putem društvenih mreža i TikToka nastojim prenositi poruke vjere jednostavnim, životnim jezikom.
Istodobno, dobra komunikacija znači prepoznati da do svakoga ne dolazimo istim putem. Mladima ću se često približiti kratkim videom, dok radio ima posebno mjesto u životu mnogih starijih, bolesnih i nemoćnih. To mi je važno i u emisiji „Glas Crkve u Senju“ na Radio Senju. Nekome tko ne može doći na misu riječ evanđelja, molitva i poznat glas mogu biti dragocjena poveznica sa župom.
Pritom trebamo paziti i kako govorimo. Naša komunikacija treba biti istinita, jasna i prožeta poštovanjem prema čovjeku. Važno je znati slušati, odgovoriti na pitanje i prihvatiti da netko razmišlja drukčije. I način na koji razgovaramo mnogo govori o vjeri koju naviještamo.
Veseli me kada objava potakne nekoga da se javi, dođe na susret ili nakon dugo vremena ponovno pristupi zajednici. Tada se vidi pravi smisao medija u poslanju Crkve: pomoći da poruka stigne do čovjeka i otvori prostor za susret s Bogom i drugima.
Kako izgleda Vaša svakodnevica u Senju i što Vam u ovoj fazi službe i praktičnog rada donosi najviše radosti?
Moja svakodnevica u Senju spoj je molitve, župnih obveza i susreta s ljudima, a gotovo svaki dan donese i nešto neplanirano. Upravo je u tome posebna ljepota svećeničkog života: imate svoje obveze i planove, ali trebate ostaviti prostora čovjeku koji vam dolazi i onome što taj dan nosi.
U središtu su sveta misa i osobna molitva, iz kojih nastojim crpiti snagu za sve ostalo. Tu su pripreme za propovijedi i kateheze, župne aktivnosti, razgovori te obveze koje imam kao povjerenik za mlade naše biskupije. Dio vremena posvećujem radijskoj emisiji i sadržajima za društvene mreže. Još upoznajem Senj i život župe, pa mi je važno slušati ljude i postupno pronalaziti načine na koje mogu najbolje pridonijeti zajednici.
Volim i praktičan rad. Rado ću pomoći nešto pripremiti, urediti ili organizirati. Kroz zajednički posao često se najlakše upoznamo, opustimo i započnemo razgovor. Najviše me raduje kada osjetim da se gradi povjerenje: kada mi se netko slobodno obrati, podijeli svoju brigu ili jednostavno zastane porazgovarati.
A kada je riječ o radu s mladima, volim se našaliti da sam kod „petrovaca“ živio, kod isusovaca studirao, a od salezijanaca preuzeo nadahnuće za rad s mladima! Posebno mi je bliska don Boscova želja da bude prisutan među mladima, da upozna njihov svijet i kroz radost, igru i prijateljstvo vodi prema Bogu. Volim oratorije i druženja, onu živost u kojoj ima mjesta za molitvu, razgovor, pjesmu, sport i dobru zabavu.
U Korenici smo imali veliko župno dvorište koje je pružalo mnogo mogućnosti za vanjske igre i oratorije. Otvorio sam i župnu družionu „Mira“, u koju su mladi svakodnevno dolazili. Bilo mi je posebno drago što su imali prostor u kojem se mogu susresti, zaigrati nešto, razgovarati i osjećati se kao kod kuće. Kroz te obične dolaske nastajala su prijateljstva i otvarali se razgovori o vjeri i životu.
Nadam se da ćemo nešto slično moći pokrenuti i ovdje u Senju te pronaći prikladan prostor za okupljanje, igre i druženje. Želio bih da mladi znaju da u župi ima mjesta za njih, njihove ideje, pitanja i radost. Za takvo što potrebno je vrijeme i suradnja, ali veselim se mogućnosti da to zajedno gradimo.
U ovoj fazi službe najviše me raduje upravo to postupno ukorjenjivanje u Senju. Imena postaju poznata lica, susreti prerastaju u odnose, a grad sve više postaje dom. Velika mi je radost biti svećenik među ljudima, dijeliti njihovu svakodnevicu i zajedno s njima graditi živu župnu zajednicu.
Uz teologiju i pastoral, završili ste i osnovnu glazbenu školu te proučavate jezike. Nađete li u slobodno vrijeme trenutak za glazbu, dobru knjigu ili neki hobi koji Vas opušta?
Nastojim pronaći vremena za ono što me opušta i raduje, premda u svećeničkoj svakodnevici slobodno vrijeme ponekad treba pažljivije isplanirati. Glazba mi je bliska još od djetinjstva. Završio sam osnovnu glazbenu školu, a kroz HKUD Perušić i tamburaški sastav doživio sam koliko glazba povezuje ljude. Uz nju vežem mnogo lijepih uspomena na nastupe, putovanja i druženja. I danas mi je drago kada se pruži prilika za pjesmu i svirku, osobito u dobrom društvu.
Jako volim putovati. S HKUD-om sam prošao gotovo cijelu Hrvatsku i dosta inozemstva, a ta su mi putovanja proširila vidike i ostavila lijepe uspomene. Veseli me upoznavati različite krajeve, običaje i ljude, vidjeti kako žive i što im je važno. Budući da volim povijest, poseban mi je doživljaj doći na mjesto o kojem sam prije samo čitao. Zanimanje za jezike lijepo se povezuje s tom ljubavlju prema putovanjima: uvijek je dragocjeno moći s nekim razgovarati i na njegovu jeziku.
Knjige također rado uzimam u ruke, i radi proučavanja i radi opuštanja. Posebno su mi draga Salezijanina izdanja, u kojima pronalazim poticaje za osobni i duhovni rast, ali i za rad s mladima. Volim kada me knjiga potakne da zastanem, razmislim o sebi ili neku svakodnevnu situaciju pogledam iz drukčije perspektive.
U posljednje me vrijeme dosta zanimaju umjetna inteligencija, nove tehnologije i različite aplikacije. Volim istraživati kako funkcioniraju, isprobavati njihove mogućnosti i razmišljati kako ih korisno primijeniti u pripremi sadržaja, kreativnom radu i pastoralu. Tu se kod mene lako probudi znatiželja pa ono što je trebalo biti kratko isprobavanje aplikacije potraje malo dulje! Pritom mi je važno da tehnologija služi dobroj ideji i konkretnoj ljudskoj potrebi.
A uz sve to, opuštaju me sasvim jednostavne stvari: druženje, smijeh, razgovor i neki praktičan posao. Odrastao sam u velikoj obitelji pa mi živost i društvo odgovaraju. Nekad mi treba mir uz knjigu, a nekad me upravo susret s dragim ljudima najbolje odmori i obnovi.
Za kraj, koju biste poruku ili misao voljeli uputiti vjernicima i svim žiteljima Senja na početku Vašeg djelovanja među njima?
Prije svega, želio bih zahvaliti na dobrodošlici i svakom znaku pažnje koji sam doživio otkako sam stigao u Senj. Dolazim među vas sa zahvalnošću, radošću i željom da zajedno živimo i rastemo u vjeri. Još vas upoznajem i mnogo toga trebam naučiti, ali ono što vam od početka mogu ponuditi jesu otvoreno srce, spremnost na rad i želja da budem blizu.
Volio bih da znate da mi se možete obratiti. I kada vas nešto raduje i kada vam je teško, kada imate pitanje, prijedlog ili jednostavno potrebu za razgovorom. Neću uvijek imati spreman odgovor, ali želim imati vremena saslušati vas. Posebno mislim na bolesne, starije, osamljene i sve one koji svoje brige nose tiho. Važni ste našoj zajednici i onda kada ne možete sudjelovati u njezinim okupljanjima.
Mladima želim poručiti: i sam sam mlad i veselim se što ćemo se upoznavati, družiti i zajedno nešto stvarati! Želim vam biti prijatelj, netko komu možete prići, s kim se možete nasmijati, ali i iskreno razgovarati kada život postane zahtjevan. Zanimaju me vaše ideje, darovi i pitanja. Volio bih da zajedno gradimo zajednicu u kojoj ćete se osjećati prihvaćeno i u kojoj ćete moći otkrivati svoju vrijednost i blizinu Boga.
Kada se upoznajem s ljudima, volim reći da sam ponajprije samo Karlo, bez ikakvih titula i časti. Tako želim pristupati svima: jednostavno, otvoreno i bratski. Svećeništvo mi je dragocjen poziv upravo zato što me šalje ljudima, da s njima dijelim život i budem im blizu.
A volim reći i da želim u sebi uvijek sačuvati jedno veselo dijete: onu iskrenost, znatiželju i sposobnost da se radujem malim stvarima. Zato volim osmijeh i nastojim ga ne skidati s lica. Život me naučio da postoje i bol i teški dani, ali i da osmijeh, darovan s ljubavlju i u pravom trenutku, može nekome donijeti toplinu i ohrabrenje. Volio bih tu radost dijeliti s vama.
Obiteljima želim biti podrška u svemu lijepom i zahtjevnom što svakodnevno žive, a svim žiteljima Senja, bez obzira na to koliko su povezani sa župom, pristupati s poštovanjem i dobrom voljom.
Moje svećeničko geslo glasi: „U ovom znaku ćeš pobijediti.“ Ono me podsjeća na Kristov križ i ljubav koja se daruje, ostaje vjerna i nosi čovjeka kroz teškoće. Na toj ljubavi želim graditi svoje služenje među vama.
Senj ima bogatu povijest i mnogo toga vrijednog što smo pozvani čuvati, a pred nama je prilika da zajedno stvaramo nove lijepe priče. Sada je to i moj grad, grad koji sam zavolio i kojemu želim darovati svoje vrijeme, snagu i srce.
Dolazim iz ličke strane Velebita, noseći ljubav prema svojemu kraju i ljudima među kojima sam odrastao. A ovdje, pod istim Velebitom, uz more, pronalazim novi dom. Korijeni me vežu uz mjesto iz kojega dolazim, a sve više lijepih susreta i odnosa veže me uz Senj. Zato danas s radošću mogu reći: ovdje pripadam.
Ako smijem završiti jednom svojom mišlju: „S Velebita nosim korijene, a u Senju puštam nove. Pod istom planinom, među novim licima, srce prepoznaje dom.“
Molite za mene da vam budem dobar svećenik, a ja ću moliti za vas. Radujem se svemu što ćemo, uz Božju pomoć, zajedno graditi. Želim biti vaš, dijeliti s vama život i voljeti ovaj grad djelima, iz dana u dan.
Razgovor s vlč. Karlom Špoljarićem ostavlja dojam iznimne topline, pristupačnosti i iskrene posvećenosti čovjeku. U vremenu koje često traži brze odgovore, osvježavajuće je sresti mladog čovjeka koji iznad svega stavlja slušanje, prisutnost i građenje zajedništva iz dana u dan.
Senj je s njegovim dolaskom dobio ne samo duhovnog pastira, već i susjeda, prijatelja i sugovornika spremnog zasukati rukave i donijeti mladenačku radost u svakodnevicu grada podno Nehaja. Vlč. Karlu želimo puno uspjeha i radosti na njegovu putu, čvrste korijene u novom domu te ugodno i ispunjeno djelovanje u Senju!
Komentari