U srcu Senja oživjela je kuća na Cilnici: Razgovarali smo s Dorom Zudenigo Milas o Muzeju obiteljskih priča

SENJ - U staroj senjskoj kući na Cilnici, gdje su uspomene godinama spavale u tišini, nastao je prostor koji ne čuva samo prošlost jedne obitelji – već postaje zrcalo za svakoga tko u njega zakorači. Za portal Lumino razgovarali smo s Dorom Zudenigo Milas, unukom Vlatka Zudeniga, koja nam je otkrila kako je djedovu kuću i obiteljsku baštinu pretvorila u dirljiv, interaktivni i osobni muzej.

Ima mjesta koja odišu pričama čim zakoračite preko njihovog praga. Jedno od takvih mjesta skrilo se u Senju, u staroj kući na Cilnici. Prostor koji je dugo bio prazan i netaknut ponovno je oživio – no ne kao klasični muzej s hladnim staklenim vitrinama i strogim natpisima, već kao živi, interaktivni Muzej obiteljskih priča.

Tijekom našeg posjeta Senju za portal Lumino, porazgovarali smo s Dorom Zudenigo Milas o nastanku muzeja, sjećanjima, emotivnom procesu rada s obitelji te tajnama koje krije ova posebna kuća.

Kako je nastala ideja da obiteljska priča postane muzej?

Željela sam da u staroj kući na Cilnici opet bude života ali dugo nisam znala točno kako bih to ostvarila. Volim djedovu kuću i bilo mi je krivo da drugi nemaju priliku vidjeti koliko je zanimljiva i koliko priča u sebi nosi. Gotovo cijeli svoj život se bavim pričama, stvarnim i izmišljenim, i onim između – čitam ih, pišem ih, slušam ih, gledam ih, živim ih, igram ih - pa sam tako došla i do video igre What Remains of Edith Finch, malog indie studija Giant Sparrow, koja mi je dala ideju da svoje obiteljske priče i sve što one predstavljaju pretvorim u interaktivni Muzej.

Zašto ste odlučili ispričati priču baš iz perspektive djeteta?

Dijete je nedužno i ne osuđuje, ono samo prenosi što se događa. Nisam htjela ljudima reći što bi trebali osjećati ili misliti o pričama koje čitaju, samo sam im htjela prenijeti priču. Njihov doživljaj i interpretacija ovisi o njima, oni joj daju ton i smisao. Djevojčica ju samo priča. Svi smo mi jednom bili djeca i doživljavali svijet oko nas tim istim očima.

Kako je izgledala suradnja unutar obitelji tijekom stvaranja muzeja?

Posla je bilo puno na Muzeju tako da smo svi sudjelovali, ali više nego fizički posao, ono što je bilo zahtjevno je suočavanje sa sjećanjima, događajima i prostorom koji je dugo bio prazan i netaknut. Mama i ja smo puno razgovarale o njenom djetinjstvu i kako je ona gledala na sve to kada je bila djevojčica. Na primjer, zmaj sa slomljenim krilom kojeg možete vidjeti u dnevnom boravku je nastao od stare peći na drva koju je napravio moj djed. Mama ju nikada nije voljela kad je bila mala, strašila ju je. Dok smo radili na Muzeju ja sam ju pitala da je sada još uvijek djevojčica što bi ta peć za nju bila i ona je rekla „zmaj” i tako je stara, strašna peć postala zmaj. Cilj rada na Muzeju nije bio izbrisati loša sjećanja i traumatična iskustva niti ih prekriti s nečim drugim i pretvarati se da je sve u redu, već iskoristiti sve što je već tu da bi se ispričala naša priča, tako da nitko tko ju ne želi čuti, zapravo i ne mora. Taj zmaj može biti i ostati samo zmaj sa slomljenim krilom.

Postoji li obiteljska priča ili tajna koju ste tek istraživanjem za muzej sami otkrili?

Puno sam razgovarala s mamom dok smo radili na Muzeju i dosta njenih sjećanja koje je i ona zaboravila se vratilo tako da sam saznala više o svojoj majci i svom djedu i baki, a tako i o sebi. Sve što je izašlo iz rada na kući je vraćeno u Muzej kroz priču koju on priča.

Kako ste birali koje uspomene i predmete uvrstiti u postav?

Toliko je predmeta i namještaja ostalo u kući nakon djedove smrti da su uspomene vezane za većinu njih davno ishlapile. Neke vjerojatno niti ne nose dio naše obiteljske priče već priče drugih senjskih obitelji koje je moj djed sakupio dok je bio živ.Iako je Muzej Obiteljskih Priča počeo i temeljen na pričama moje obitelji, mogli ste opaziti da u tekstovima koji su postavljeni u Muzeju nema imena, datuma niti konkretnih informacija. To je zato jer naša obiteljska priča može biti i vaša obiteljska priča. Ne čitava, ali možda jedan dio, jedan predmet koji prepoznajete, jedna rečenica koju ste i vi čuli kao dijete. Zato svi predmeti i sve uspomene pripadaju u Muzej Obiteljskih Priča jer je to Muzej (Naših) Obiteljskih Priča.Pred nekoliko dana je dijete ostavilo plišanu igračku u Muzeju i nitko se po nju nije vratio, tako da je i ona sada dio postave Muzeja, sa svojom vlastitom pričom koja postaje dio naše, a možda i vaše.

Koju vam je prostoriju ili predmet bilo emocionalno najteže postaviti?

Definitivno soba moje bake Bosiljke, ili kako ju ja zovem „kućica za lutke”. Ideja se rodila kada nam je maškarana skupina Klamarica prošle godine ostavila plastično cvijeće s vijenca. Čim sam to cvijeće ugledala, znala sam što ću sa bakinom sobom. Inače kada stvaram, volim koristiti ono što već imam jer me to ograničenje prizemljuje i spriječava da ne odletim preblizu „suncu”, a i „upcycling” je jedan od bitnih načela umjetnosti u mojoj obitelji. Ime joj je „kućica za lutke” jer je to soba koja za mene predstavlja disocijaciju od stvarnosti, gledanje kroz ružičaste naočale, romantiziranje i sanjarenje dok zidovi pucaju oko tebe. To je kada odlazite i odrađujete život samo da biste se vratili u tu sobu i igrali se stvarnosti, kao što se djeca igraju kuće sa svojim malenim šivaćim strojevima i kuhinjicama. Ali u stvarnosti, jesti se mora pa se mora i skuhati, djecu se mora odvesti u vrtić, šivati se mora naučiti – dok se djeca jednostavno mogu prestati igrati jednoga kada im je dosta i početi se igrati nečega drugoga. Nema odgovornosti, nema posljedica, nema obaveza; samo igra.

Tijekom obilaska uočili smo uklesanu i oslikanu kamenu ploču s crtežom crkve. Dora nam otkriva kako je to djelo njezinog djeda, Vlatka Zudeniga Ćuka, te dodaje kako se po Muzeju može naći još puno takvih njegovih crteža i tekstova.

Na pitanje o smočnici punoj starih boca, pletenki za vino te starih kutija Vegete i Podravke, Dora potvrđuje: „Svi navedeni predmeti su nađeni u kući.”

Zašto vam je bilo važno da posjetitelji sudjeluju, a ne samo gledaju?

Ja ne želim samo pričati priče, želim ih i sama čitati. Tako i neki posjetitelji ne žele samo čitati priče, žele ih i sami ispričati. Svaki trag koji posjetitelj ostavi u Muzeju jest dio njihove priče tj, njihov odlomak Muzeja (Zajedničkih) Obiteljskih Priča (ovaj Muzej kao što vidite ima mnogo imena). Ja jesam autor koncepta, ali Muzej Obiteljskih Priča ne bi bio to što danas jest bez sudjelovanja posjetitelja. Niti ja niti moja čitava obitelj ne možemo ispričati tako zanimljive priče kao što možemo zajedno s posjetiteljima.

Kakve reakcije posjetitelja vas najviše dirnu?

Svaka reakcija je reakcija koju sam htjela, jer je osobna. Oni posjetitelji s kojima imam najviše za razgovarati jesu vjerojatno ljudi koji prepoznaju sebe i svoju priču u onome što Muzej priča i otvoreni su za to podijeliti samnom. Nedavno je jedan posjetitelj iz Kanade izašao iz Muzeja u suzama i vrlo otvoreno pričao o gubitku svoje supruge prije dvije godine i kako mu je Muzej dao nekakav osjećaj olakšanja i povezanosti s onima koji su došli prije nas. Moći se povezati s ljudima, makar na trenutak, preko vrlo zapravo univerzalnih iskustava boli, gubitka, radosti i kreativnosti mi je najdraža stvar koja je proizašla iz ovog projekta.

Kakvi su planovi za daljnji razvoj muzeja?

Planova ima mnogo ali za sada ništa konkretno o čemu bih mogla pričati. Sve novosti će biti objavljeni na našem Instagramu čim budem imala nešto konkretnije za reći i pokazati.”

Što biste poručili nekome tko razmišlja pretvoriti svoju obiteljsku povijest u nešto slično?

„Kada nadahnuće dođe i osoba se odluči krenuti u ovako zahtjevan osobni projekt, treba slušati i pratiti sebe. U mom iskustvu, sve što je potrebno će se posložiti po putu, dok god se ustraje i ima smisla ustrajati.

Tajna portreta u zlatnom okviru

Tijekom obilaska muzeja fotografirali smo i portret tajanstvene žene u zlatnom okviru koji visi na katu, pa nas je zanimalo tko je ona i kakva je njezina priča.

Iskreno, ne znamo. Portret smo pronašli u kući, na katu među slikama. Nije rad mog djeda. Možda je živjela u kući, možda je crtež kojeg je djed našao negdje u Senju, a možda je završila u kući nekim neobičnim putem kojeg ne možemo ni zamisliti. Tko god da je bila, sada je dio Muzeja Obiteljskih Priča i čeka nove posjetitelje da ispričaju njezinu priču.

Ako vas put nanese u Senj, ne propustite posjetiti kuću na Cilnici. Zakoračite u Muzej obiteljskih priča jer u nekom zaboravljenom predmetu, dječjem crtežu ili tajanstvenom portretu možda pronađete i dio vlastitog života.