"Svićarica" grofice Dragančić – putovanje kroz sjećanja i nevidljive detalje grada Senja

U svijetu u kojem se priče često svode na format, trajanje i vidljivost, postoji jedan drugačiji, tiši oblik pripovijedanja. Onaj koji se ne nameće, ne objašnjava i ne traži pažnju, nego je strpljivo gradi. Upravo takav storytelling njeguje Ileana Tomljanović, odnosno grofica Dragančić, kroz svoje šetnje i susrete koji brišu granicu između priče i života.

Njezine šetnje nisu program, nego poziv. Ne nude itinerar, nego osjećaj. One započinju korakom, ali vrlo brzo postaju kretanje kroz unutarnje prostore sjećanja, asocijacije, osobne tišine. Grad se pritom ne promatra izvana, nego iznutra, kao živo tkivo satkano od povijesti, simbolike i svakodnevnih, često neprimijećenih detalja. Posebno se to osjeti u ovo božićno vrijeme, kada mrak rano pada na senjske kale, a zrak postane oštar i bistar.

Upravo tada oživljava šetnja Svićarica – svetost svitlosti. To nije običan obilazak, već ritualno putovanje kroz zimske večeri uz plamen svijeće. Svićarica nas podsjeća na jednu staru priču, onu o djevojčici koja pali šibice da se ugrije, ali u Ileaninoj interpretaciji, te se šibice ne pale iz nužde, nego iz duboke želje da se podijeli unutarnje svjetlo.

Storytelling u ovom kontekstu ne funkcionira kao klasična naracija s početkom i krajem. Razvija se poput razgovora koji ne mora nigdje stići. Uz stare kuće, knjige koje čekaju da budu dotaknute i riječi koje dolaze tek kad im se ostavi prostor, nastaje priča koja se ne zapisuje odmah, nego se prvo proživi. Senj u tim trenucima prestaje biti kulisa i postaje sugovornik. Kamen, ulice i pragovi nose značenja koja se ne objašnjavaju, nego osjećaju.

U vremenu preopterećenom sadržajem, ovakav pristup pripovijedanju djeluje gotovo subverzivno. Vraća povjerenje u tišinu, u sporost i u autentičnost doživljaja. Pokazuje da priča ne mora biti glasna da bi bila snažna, niti vidljiva da bi bila trajna.

Možda je upravo zato najveća vrijednost ovih šetnji u onome što ostaje nakon njih. Ne ostaju samo fotografije ni zapisi, nego osjećaj da se nešto važno dogodilo, iako se ništa „veliko“ nije moralo dogoditi. Ostaje trag koji se ne briše, nego se nosi.

A takve priče, jednom doživljene, uvijek pronađu svoj put natrag.

Grofica Dragančić ne miruje ni u ove blagdanske dane. Danas je Sveti Stjepan, 26. prosinca, a gradom kruži glas da upravo od danas počinju novi termini njezinih čarobnih šetnji.

Želite li i sami postati dio ove tihe priče, pratite sve detalje i najave na njezinoj Facebook stranici: Senj heritage grofice Dragančić.