.png){kind=logo}
Senjska umjetnica Marija Zudenigo o romanu „Moj Krešo i ja”, umjetnosti kao terapiji i spoju obiteljskog i kolektivnog pamćenja
Updated: 15. lis
SENJ - Senjska umjetnica Marija Zudenigo svojim djelovanjem već godinama oplemenjuje lokalnu i širu kulturnu scenu. Nakon niza autorskih, konceptualnih i zavičajnih projekata, iz tiska je izašao njezin roman „Moj Krešo i ja (Petar Krešimir IV. i ja)” – jedinstven prozni spoj povijesti, magijskog realizma, obiteljskih konstelacija i osobne introspekcije.
U opsežnom i iskrenom razgovoru, Marija nas vodi kroz svoj izniman umjetnički put, otkriva kako je nastao njezin susret s kraljem Petrom Krešimirom IV. te objašnjava zašto umjetnost za nju nije samo izraz, već duboki proces iscjeljenja.
Sve što ste učili, gradili i radili utjecalo je na nastanak „Kreše”. Kako biste čitateljima koji se tek upoznaju s Vašim radom ukratko predstavili sebe i svoj put — od socijalne pedagogije, likovnih umjetnosti, kiparstva i prepoznatljivih senjskih projekata pa sve do ulaska u književne vode?
Završila sam četverogodišnji studij za socijalnog pedagoga na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Socijalni pedagozi su stručnjaci koji se bave prevencijom, dijagnozom, tretmanom i post-tretmanom osoba koje se suočavaju s poteškoćama u ponašanju. To je bilo mjesto gdje sam prije svega i najprije došla pomoći sebi. Sa 18 godina znala sam da u mom ponašanju postoje poteškoće. Tada sam mislila da se to događa samo meni, ali studij mi je pružio uvid — kao i sav moj kasniji rad — da ovo nije zaobišlo nikoga. Trauma koja nastaje u odrastanju u odnosima s našim roditeljima.
Na četvrtoj godini sam kroz praksu otkrila da se djeca i mladi nekako najlakše izražavaju kroz crteže. Tada se to još nije definiralo kao art terapija, ali kao pomoćno sredstvo u dijagnostici jest. Od tih spoznaja do četverogodišnjeg studija za profesora likovnih umjetnosti na Sveučilištu u Rijeci bio je samo korak; htjela sam i za to područje biti stručna. Prolazeći kroz kolegije povijesti umjetnosti imala sam želju smještati određene likovne pojave u kontekst povijesti, tako da sam intenzivno ronila i u to područje te ubrzo bila zainteresirana za sve ono što baštinimo.
Odmah po završetku studija pridružila sam se radu ICAM-a (Međunarodni centar antropologije Motovun) koji se bavio baštinom, imanjem naslijeđenim iz prošlosti kao našim zajedničkim nazivnikom načina življenja te interpretacijom i revitalizacijom kulturne baštine. Unutar njega osnovala sam Radionicu za kulturni krajolik koja je okupljala djecu i mlade kroz likovne programe tematski uvijek vezane za baštinu. Radilo se po jednogodišnjim programima, odlazili smo s djecom na teren — u muzeje, zbirke, prirodu, lokalitete — uz prisustvo stručnjaka iz raznih područja znanosti (od etnologa, biologa, povjesničara do geologa), a potom su djeca u ateljeu interpretirala viđeno i doživljeno kroz razne likovne tehnike. Nastajali su odlični radovi, gostovali smo s izložbama od Japana, preko Pariza, Rima, Regensburga, a jednako tako priređivali izložbe u Hrvatskoj.
Bilo je sada sve na jednom mjestu i krug se zatvorio: djeca i mladi, likovna umjetnost i rad u svim likovnim tehnikama, kolektivno i osobno nasljeđe kroz baštinu te spoznaja da umjetnost uvijek jest terapija. Ovi zanimljivi procesi koji su se odvijali 15 godina u Radionici za kulturni krajolik definirali su moj sveukupan odnos prema baštini, povijesti, transgeneracijskim procesima, stvaralaštvu i u cjelini prema umjetnosti. Kada više nisam imala kapaciteta davati se kroz ove programe, okrenula sam se vlastitom stvaranju i propitivanju ovih odnosa i procesa u sebi.
Prateći upravo svoje unutarnje procese došla sam do trenutka da živim svoju umjetnost. A kada živite svoju umjetnost, onda ona jest sve što dotičete u svom životu. Bavila sam se ili se bavim izradom ručno rađenog papira, tehnikama fuzije stakla, keramikom (veliki utjecaj na mene ostavio je Japan i moj boravak u Japanu), slikanjem, crtanjem, grafikom (što sam i diplomirala), reciklažom kao umjetnošću, ilustracijama, dizajnom, šivanjem, pisanjem... svim onim što može izraziti ono što moje unutarnje stanje treba. Konceptualna umjetnost ostala je u epicentru mog djelovanja i komunikacije s publikom. Tu se negdje dogodio i moj povratak u Senj.
Kroz 15 godina naše galerije Sen, sva ova moja istraživanja vlastitog izričaja našla su svoju publiku iz cijelog svijeta. Povijest i baština ostali su trajno nadahnuće mog stvaralaštva. Ostala sam vjerna procesu kretanja od baštine kao izvorišta kroz likovnu interpretaciju ka, ovaj put, suveniru (glagoljica, kapa Hrvatka, uskoci, uskokinje, senjski i bunjevački govor). Tu dotičemo i još jedan segment u koji moje djelovanje uranja, a to je turizam. Ako je turizam u svojoj arhetipskoj osnovi putovanje nomada, a samo putovanje svojevrsni proces obnove (odlazak za boljom ispašom, boljim teritorijem), onda danas suvremeni nomadi i dalje putuju za mjestima obnove, a turističke destinacije im postaju mjesta osobnog razvoja. Tako mi se čini da kada se suvremeni nomadi nađu u našoj galeriji i muzeju, nađu se na pravom mjestu.
U knjizi navodite kako ste u početku zamislili jednostavan umjetnički koncept, no pisanje vas je odvelo u puno dublje, osobno istraživanje. U kojem Vam je trenutku postalo jasno da "Krešo" više nije samo neobavezan sugovornik, nego ključ za otvaranje Vaših osobnih i obiteljskih tema?
Jako su me zaokupila saznanja da određeni povijesni veliki trenuci (ratovi, stradanja) koji snažno djeluju na suvremenika tog događaja, epigenetski mogu stvoriti svojevrsni kodni zapis koji njegovi nasljednici nose iako su se rodili daleko od tog događaja. Tako, primjerice, neki prapraunuk može i kod daleko manje opasnog trenutka prepoznati taj trenutak kao prijetnju za život i dati odgovor kroz svoje ponašanje a da uopće ne bude u skladu sa stvarnom situacijom. Njegov intenzitet odgovora može biti kao da se radi o smrtnoj situaciji, iako ona to uopće nije. On sam pritom uopće neće znati zašto je to tako.
Koju stvarnost mi onda percipiramo? Možemo li slijedom toga staviti neke poveznice između povijesnih momenata kao kolektivnog te obiteljskog transgeneracijskog nasljeđa kao individualnog? U kojoj mjeri bi to mogli kod sebe prepoznavati, pratiti i odgonetnuti? Zato moj Krešo, iliti Petar Krešimir IV., u jednom trenutku napušta povijesnu datost i upliće se direktno u život moje obitelji. Zvuči ludo.
Izuzetno je zanimljiv način na koji ste preslikali likove iz 11. stoljeća u današnje vrijeme — Vi kao biskup Dragovit, zatim Neda, konobarica Margita, vidoviti Slavić... Koliko Vam je bilo izazovno udahnuti život likovima o kojima službena povijest šuti, poput kraljeve supruge Margite, i dati im ulogu u suvremenoj priči?
Dobro ste uočili činjenicu da je kroz našu povijest jako puno događanja nerazjašnjeno, pa možda i prešućeno. Držim da je češći uzrok od neimanja sačuvanih artefakata ten što je uvijek neki stranac naručivao naše povjesnice. Povijest je onda ono što politika želi da jest. Moje zaranjanje u povijest kao nekoga tko nije povjesničar rezultiralo je zapažanjem nekih povijesnih događanja koja mi nisu bila logična, da ne kažem sumnjiva. Interpretirati ih slobodno privilegija je umjetnika.
Povijest pamti Petra Krešimira IV. kao vladara za čije se vladavine teritorij Hrvatske značajno povećao. Bio je omiljen vladar i mudro je vodio svoje kraljevstvo. Najednom dolaze Normani. Povijest točno zna s kim su i za koga oni radili, ali ista povijest navodi kako je Krešo samo nestao s povijesne scene. Netragom. Nema više kralja, a tu i tamo skromno netko napiše da je možda ubijen. I onda Zvonimir preuzima krunu i vezuje je preko svoje supruge za Ugarsku. Ja kao umjetnik odmah vidim tu zavjeru i nepravdu veličanja Zvonimira naspram moga Kreše. To ne može tako.
Što ako je eventualno ubojstvo kralja bio snažan i jak događaj? Pretpostavimo da je bio izdan i ubijen. Je li to ostavilo traga na suvremenika tog događanja? Ako jest, postavila sam sebi pitanje: kako je taj zapis epigenetski putovao do nas? Nosimo li ga svi u sebi? A što ako je prešućen namjerno i ako i danas traži razrješenje? Znamo da prešućene stvari u obiteljskoj konstelaciji rade dramu u životima pojedinaca. A što ako je tako i s kolektivnim prešućivanjima? Kroz osobnu dramu obično spoznajemo gdje smo sa svojim transgeneracijskim nasljeđem i zašto se ponavljaju određeni događaji. A što ako je tako i u kolektivu?
Ne znajući odgovor na to pitanje, ja sam se otpočela družiti s kraljem Krešom koji je upao u ovo naše doba. Jest da je on prvi započeo ovo druženje, ali ja sam na njegov izazov odgovorila pristankom. Drago mi je da sam mu pomogla okupiti i svu ovu gore ekipu koju spominjete.
Vaš otac, Vladimir Zudenigo Ćuk, u romanu djeluje kao važan prijenosnik tog starog baštinskog i energetskog nasljeđa. Kako je bilo utkati njegovu osobnost i vlastite obiteljske korijene u priču o Petru Krešimiru IV.?
To je ovaj drugi dio slagalice. Ako je toliko toga iz povijesti (a ratova, gladi i smrti bilo je i previše) epigenetski stiglo do nas, od čega smo mi satkani? Ako sada tu nadodate odgovor suvremenika tih događanja iz naše loze na te teške povijesne trenutke gladi, smrti i boli — koji se mogao manifestirati u raznim oblicima kroz stoljeća trajanja naših loza — i ako se to kroz ponavljajuće obrasce ponašanja dokotrljalo do nas, moje je pitanje: ima li nas uopće?
Ako se time ne bavimo, to se bavi nama. Možda kada se govori da je nekih 80 % našeg odgovora na vanjske izazove nesvjesno, onda se to po meni upravo poklapa s činjenicom da vučemo u sebi teret povijesti našeg kolektiva i našeg obiteljskog nasljeđa u tom postotku. Na tim postavkama, kao neki paralelni slalom, teče priča o kralju Kreši i mom ocu kao ključnoj figuri preko koje spoznajem aktivnu količinu tereta obiteljskog nasljeđa.
Senj, Rab i Rijeka u Vašoj knjizi nisu samo obična pozadina, nego aktivno pokreću radnju — bura, galerije i gradske ulice prožeti su posebnim, magičnim ugođajem. Osjećate li da naš kraj uistinu čuva te stare priče i zapise koji samo čekaju da ih netko zapiše?
Kada se kaže da mjesta pamte, to je upravo taj kolektivni i obiteljski paket situacija i odgovora koji nasljeđujemo i po kojem se gradovi i zemlje razlikuju. Tako gradovi čuvaju svoje priče. To nasljeđe donosi gradovima karakter, jednako kao i njihovim stanovnicima. Taj paket možda određuje i dinamiku života i njegove cikluse, koji su jednako ponavljajući kao i unutar obiteljskih konstelacija sve dok se ne dogodi nešto što će prekinuti taj obrazac.
Budući da u knjizi pričam o obitelji Zudenigo, priča obuhvaća Rab, Senj i Rijeku (mog djeda, mog oca i mene) — tri prostora u kojima su se odvijale obiteljske drame u točno određenom povijesnom kontekstu ponavljajućih ratova i destrukcije.
Moj dugogodišnji rad na ovim temama prenio se i na moju kćer Doru. Upravo na ovim zasadama nastao je njezin koncept Muzej obiteljskih priča, kojeg ona sada širi i na virtualni prostor. Dora je te obiteljske priče lišila znakovlja osobnog i kroz interaktivne točke pretvorila ih u univerzalne kodove preko kojih gosti iz cijelog svijeta prepoznaju svoje vlastito obiteljsko, a i kolektivno nasljeđe — do mjere do koje mogu ili žele. Ja sam paralelno, u procesu nastajanja Muzeja, pisala svoga Krešu.
Posljednja rečenica romana ("Dozvolite mi da se predstavim, ja sam Petar Kružić") ostavlja snažan dojam i otvara potpuno nova vrata. Znači li to da je priča s Krešom bila samo prvi korak i možemo li uskoro očekivati novi nastavak?
Da, piše se knjiga radnog naslova "Petre Petre". Hoće li biti uskoro, ne znam. Polako to ja gradim.
Krešo je u knjizi mlad dečko, jako ljutit, jako nervozan i nestrpljiv. Vrši na mene pritisak i traži odgovore koje mu ja svaki put ne mogu dati. To i mene baca u razna stanja: čas bih radila, pomagala i bila s ekipom, a čas bih ih sve otpisala i pobjegla. Za razliku od njega, Petar je stariji gospodin — smiren, stabilan. On ništa ne traži i ne treba; on mi pomaže zaokružiti moju životnu priču. A i red je, gospodin Petar i ja smo već u godinama.
Taj polaritet karaktera možda upućuje na to da se s Krešom završio, ili bolje rečeno zaokružio, taj potjernički, divlji, snažni i ranjivi dio mene koji je jurcao po svijetu tražeći odgovore. Znate, mora jednom netko u obiteljskom nizu stati, okrenuti se iza sebe i reći: u redu, hajmo vidjeti kakvih ovdje kostura ima. To je naporna, teška i emotivno jako zahtjevna rabota.
S Petrom moj život ide onom smiraju kada se sve ono što se guralo pod tepih razrači i pomete, i kada krenete djelovati u životu ne iz onih kolektivnih i obiteljski naslijeđenih materijala (nesvjesno), nego svjesno, namjerno i odgovorno. Čini mi se da tu i počinje stvarno odrastanje; do tada je sve dječji vrtić. Tek sam sada u stanju razumjeti i zahvaliti svima iza sebe bez prebacivanja. I dalje vidam svoje rane. Živim svoju umjetnost jer ona jest bila i ostala moja terapija.
Suočiti se s prošlošću - i onom osobnom i onom kolektivnom zahtijeva iznimnu hrabrost. Marija Zudenigo nam pokazuje da je taj put, iako naporan i emotivno zahtjevan, jedini način za stvarno odrastanje i unutrašnji mir. Njezin roman ostaje kao svjedočanstvo o tome kako umjetnost iscjeljuje i kako, tek kada pospremimo vlastito nasljeđe, možemo svjesno i slobodno živjeti svoju sadašnjost.
Komentari