Intervju s Nenadom Stipanićem - o novom romanu, berlinskom životu i senjskom humoru koji ne blijedi

Neke se priče ispisuju tintom, a neke životom. Nenad Stipanić, pisac koji je prošao put od senjskog asfalta i poslova tjelohranitelja do europskih književnih nominacija, oduvijek je bio glas onih koji žive „izvan matrica“. No, dok on u Berlinu stvara svjetove u kojima se miješaju neon, noir i surova stvarnost, jedan ga je grad nedavno pozvao natrag na najljepši mogući način.

Nakon četvrt stoljeća, Senj ga je prvi put dočekao zimi, i to u rijetkom, gotovo bajkovitom izdanju pod bijelim pokrivačem. Taj snijeg postao je savršena kulisa za naš razgovor o djetinjstvu, nostalgiji i novom romanu simboličnog naslova „Život u topu kojeg nema“.

U ovom intervjuu, Nenad nam otkriva kako se senjski mentalitet i humor isprepliću s kozmopolitskim životom te zašto je iskrenost prema samome sebi jedini pravi put u umjetnosti.

Foto: Privatna arhiva Nenada Stipanića

Nenade, nedavno ste nakon čak 25 godina prvi put posjetili Senj zimi. Kao da je sam grad želio obilježiti taj trenutak, pa Vas dočekao snijegom. Kakav je bio osjećaj vidjeti kulu Nehaj i senjske ulice pod bijelim pokrivačem nakon toliko vremena? Je li se probudila neka stara senjska nostalgija?

Bila je upravo ovakva zima, možda i jača. Mada, sjećanje je nepouzdano i subjektivno oko takvih trenutaka. Kći je imala tek nekoliko mjeseci i doselili smo se na godinu dana u Senj. No bilo nam je zapravo lijepo i umirujuće: cijepao sam drva, peć je grijala, nismo imali internet, čitali smo knjige, gledali kćer kako raste i radi prve korake, prijatelji su nam dolazili. Toga sam se svega sjetio ove zime kad smo nakon toliko godina ponovno došli. Bili smo supruga i ja, kćeri su odrasle i ovaj put nisu bile s nama, no rado dolaze u Senj. Sjetio sam se i djetinjstva i snjegova na nogometnom igralištu i bliskih ljudi koji odavno nisu živi - djeda, bake, oca, psa Sokola i susjeda i prijatelja s kojima sam skakao po snijegu. Drago mi je  bilo vidjeti kulu Nehaj iznad zasnježenog grada.

Vaš životni put je fascinantan – od izbacivača i tjelohranitelja do nagrađivanog književnika i scenarista. Koliko je Senj, kao grad specifičnog mentaliteta i bure, oblikovao taj Vaš rani „ulični“ pedigre koji je toliko vidljiv u Vašoj prozi?

Moje pisanje je proizašlo prvenstveno iz čitanja, a život i sve ostalo samo je ulazilo u tekstove kao tema. Ali senjsko odrastanje a posebno humor svojstven Senjanima i koji je bio dio svakog trenutka odrastanja i kad se slavilo i išlo na sprovode ucijepljen je u tim ranim danima i probija mi u svakome tekstu. Senjski mentalitet je ponekad vrlo tvrd, ali i pun smijeha i topline pa je kao i bura, dio mene i onoga što pišem.

Više o knjizi: Sandorf

Vaš novi roman nosi intrigantan naslov „Život u topu kojeg nema“. Možete li nam otkriti o čemu je riječ? Naslov zvuči pomalo simbolično, možda čak i „senjski“, s obzirom na našu povijest uskočkih topova...

Naslov romana uvijek mi je ona završna i važna točka, jer su naslov i naslovnica ono su što će čitatelj prvo vidjeti. Knjiga je i umjetnička cjelina s naslovnicom koja je često autorski umjetnički rad dizajnera i bitno je kako to sve zajedno rezonira. Ja uvijek volim da se na neki način naslov poveže s tekstom i za neke knjige imao sam ih odmah, a ponekad sam radio listu od dvadesetak naslova pa slao uredniku i prijateljima da vidimo koji im se najviše sviđa.

Ovaj put mi se naslov sam nametnuo, bio je to radni i finalni naslov i, osim što je vezan uz jedno poglavlje knjige, zamislio sam ga i kao metaforu življenja i protagonista i likova o kojima se u knjizi radi.

Prošli ste put od sirove stvarnosne proze u „Odlično je baviti se kriminalom“ do eksperimentalnih „Bogova neona“ koji su bili u finalu Nagrade EU za književnost. Gdje se u taj tvoj razvojni luk smješta novi roman? Je li on povratak realizmu ili nastavak Vaših eksperimenata s formom?

Svaka je moja knjiga zapravo govorila o istome: što znači biti čovjek unutar konteksta života koji ga je dopao i njegovih socijalnih i društvenih okolnosti, jer lako je suditi i gledati svijet iz vlastite točke i, ma koliko čovjek bio širok, obrazovan i zainteresiran, nikad ne može sasvim izbjeći mjeriti svijet prema onome što zna, što je čuo od drugih, što pretpostavlja na osnovu svojih životnih iskustava. Ne umišljam si ni da ja to mogu, ma koliko se zaista trudim, ali pokušavam pisati najiskrenije što mogu prema temi i liku kojim se u knjizi bavim. Nije moguće nikada zadovoljiti sve čitatelje jer svatko čita knjigu iz svoje pozicije, ali dok god pisac radi ono što smatra da treba i iskren je prema sebi, naći će i svoje čitatelje.

Mijenjam forme više prema interesima i fazi života u kojoj se nalazim ali uvijek nastojim duboko ući u žanr u kojemu to radim i njegova estetska i sadržajna pravila ali i napraviti odmak u nešto novo i drugačije. Novi roman je, na jedan način, i povratak realističnom postupku i nastavak eksperimentiranja formom. Dugo sam ga pisao i nastojao da bude protočan za čitanje, ali da i kroz formu i žanrovski hibrid govori o onome što me zanima, a to su životi i sudbine ljudi. A kako je čitav moj život bio izvan matrica, tako i pišem, jer je to jedina pozicija iz koje i mogu pisati.

Većinu života proveli ste u Zagrebu, a sada živite u Berlinu. Kako iz te kozmopolitske, berlinske perspektive danas gledate na svoje književne početke u časopisima poput Quoruma i na Vaše rane priče?

Danas, kad gledam unatrag, znam da su to bile dobre odluke da pošaljem priče u ozbiljne književne časopise kao što je tada bila Književna Rijeka, u kojoj sam 2001. objavio svoje prve priče, pa u časopise Quorum ili Libru liberu, brojne druge ili na hrvatski radio i njihovim urednicima koji su mi bili jako važni u tom formativnom razdoblju. Književni časopisi na našoj sceni su mi tada puno značili, jer ako mi je čitanje knjiga bio prozor u književnost, časopisi su mi bili prozor u književni svijet i svu njegovu širinu.

Danas iz Berlina vidim da naša scena tada nije nimalo zaostajala i da imamo vrhunske autore, samo mala sredina ne nudi mogućnost da čovjek znatno iskoči iz svojih okvira, ponajprije jer je teško živjeti posvećen umjetnosti, osim ako život na neki drugi način nije posložen, pa se ljudi istroše i umore i tek rijetki imaju sreće da se sasvim ostvare. U velikim zemljama, pa i malim, ali bogatijim ili jače brendiranim kulturama, to je lakše moguće.

Foto: Privatna arhiva Nenada Stipanića

Scenarist ste popularne serije „Mamutica“. Imate li u planu možda neku priču ili scenarij koji bi bio smješten baš u Senj?

Pa volio bih, i još sam prije desetak godina, mislim, bio najavio da ću pisati roman iz uskočkog vremena Senja, iako ga još uvijek nisam - prvenstveno radi raznih životnih okolnosti i projekata, nadam se da ću ga možda jednom napisati. Postojale su i neke ideje za film po mojoj knjizi „Odlično je baviti se kriminalom“ te dokumentarac o senjskoj buri, što sam čak i razrađivao s  kolegama, no nije se realiziralo ali opet u tim stvarima tako ide, puno se projekata razrađuje, proba, na kraju se neki ostvare neki ne. Jednom možda nešto bude.

Za kraj, što bi ste poručili mladim ljudima iz našeg grada koji imaju kreativne ambicije, a možda se osjećaju ograničeno malom sredinom?

Iz malih je sredina definitivno teže, ali ako ste uporni i dobri, rezultati će se pojaviti. Jer i na našoj sceni, ma kako često skučena pa ponekad i isključujuća bila, uvijek ima poštenih i otvorenih ljudi kojima je sama umjetnosti ispred svega ostaloga i otvoreni su za dobre projekte. Zato mladim ljudima u Senju i bilo gdje drugdje a koji se žele baviti bilo čime kreativnim, poručujem neka budu uporni i rade ono za čime imaju strast.  

I dok čekamo da njegov „Top“ odjekne među čitateljima, Nenad nam ostavlja važnu poruku: bez obzira na to koliko je sredina mala ili put težak, strast i upornost uvijek nađu svoj put do cilja. Između berlinskih svjetala i senjske bure, Stipanić ostaje svoj, autentičan, beskompromisan i unatoč svemu, neraskidivo vezan za Senj iz kojeg je krenuo.

Foto: Privatna arhiva Nenada Stipanića