Intervju i predstavljanje knjige "Ja, pa ja i opet ja" Josipe Pavičić u Gradskoj knjižnici Senj

U sklopu Mjeseca hrvatske knjige u Gradskoj knjižnici Senj 17. listopada u 18.00 sati održana je promocija knjige „Ja, pa ja i opet ja“ Josipe Pavičić.

Josipa Pavičić spisateljica je i voditeljica predavanja i radionica samopomoći i osobnog rasta i razvoja. Poučava autogeni trening i potiče druge ljude da krenu u potragu za pozitivnim promjenama. Dva desetljeća karijere provela je u tiskanim i TV medijima. Autorica je bestselera „Šest milimetara: ispovijest o boli i pobjedi“ koji je također uspješno predstavila 2018.g. u senjskoj knjižnici, a sada se senjskoj publici predstavila s novom knjigom „Ja, pa ja i opet ja“.

Prije početka predstavljanja knjige napravili smo kratki intervju sa Josipom. Kao osoba Josipa je izrazito susretljiva i smirena te dobar slušatelj.

Draga Josipa, za čitatelje Lumino portala možeš li nam reći nekoliko riječi o sebi? Što voliš raditi u slobodno vrijeme, što te čini ispunjenom i čitaš li?

Ja sam Josipa, žena, mama i spisateljica. Radim sve kućanske poslove i pišem. Jako volim život, obitelj, prijatelje, vrijeme provedeno u prirodi. I to je ono što me čini sretnom i ispunjenom. U prvom dijelu svoga života nisam primjećivala te sitnice koje čine život što je i normalno, tek u tridesetima počneš obraćati pažnju na sve to. Što se tiče čitanja, da obožavam čitati. Ne mogu izdvojiti neku najdražu knjigu jer ih ima puno. Volim psihologiju, duhovnu literaturu, self-help pa tako izdvajam Osha, Anthonyja de Mella, Lisu Hay, Robina Sharmu i Joea Dispenzu. To su autori koji su ostavili trag na meni kao osobi u smislu osviješćivanja i buđenja a vjerujem da su tako i prema čitateljima diljem svijeta. Jako mi se svidjela i "40 pravila ljubavi" autorice Elif Shafak koju sam pročitala lani i baš je ostavila utisak na mene.

Kako si došla na ideju da napišeš svoju prvu knjigu? Koliko je trajao taj proces i zašto naslov glasi "6 milimetara"?

Knjiga "6 milimetara" je dobila ime po mojem karcinomu. Zapravo tako malo a dovoljno da preokrene cijeli život. Pišem oduvijek i pisanje je moja terapija samo što u početku nisam znala kako to definirati. Pisanje zaista djeluje kao terapija, pronađem svoje vrijeme i izbacim sve iz sebe i stavim na papir. Tijekom liječenja karcinoma pisala sam i u nekom trenutku kada je sve to bilo iza mene i kad sam se osjetila pobjednički naspram karcinoma izdala sam knjigu. Nastanak knjige je zapravo bio bez nekog plana i programa, jednostavno se posložilo. U tom procesu susrela sam se sa pričama žene koje su prolazile isto što i ja i tim putem sam shvatila koliko zapravo znači zagrljaj i topla riječ.

Tvoja nova knjiga zove se "Ja, pa ja i opet ja" te govori o preživljavanju narcisa? Što te potaknulo da ju napišeš?

Više od deset godina podučavam autogeni trening. To je mentalni trening i znanstveno utemeljena i medicinski priznata tehnika pomoću koje učimo dovesti sebe u psihičku i fizičku ravnotežu. Radeći s ljudima posljednjih jedanaest godina koji su ostali bez psihičkog i fizičkog zdravlja shvatila sam koliko su zapravo važni međuljudski odnosi osobito partnerski odnosi. Važni su svi odnosi ali ja sam se u knjizi posvetila partnerskim odnosima. Manipulacija je izuzetno prisutna u našem društvu te stvarno živimo u narcisoidnoj kulturi i ja bih rekla da je ovo era narcisoidnosti. Sve to je probudilo moje zanimanje i potaknulo me da "zaplovim u te vode" odnosno krenem istraživati o toj temi. Četiri godine je trajao rad na toj knjizi uz pomoć dvije psihijatrice i jednog psihologa. Smatram da sam o tako kompleksnoj temi kao što je narcisoidnost ovom knjigom zagrebla samo po površini ali uspjela sam donijeti neke odgovore. Povratne reakcije čitatelja o knjizi dokaz su mi da sam ipak uspjela i pomogla im. Mislim da ne postoji osoba koja nije osjetila koliko narcisoidna osoba može naštetiti. Svi smo mi negdje u svom životu imali narcisoidnu osobu kraj sebe ili je imamo u svojoj obiteljskoj kući, poslu, među prijateljima. Dakle, narcise možeš sresti svuda. Također imala sam i vlastito iskustvo sa takvom osobom te je sve to skupa dovelo do toga da istražim bolje tu temu i napišem knjigu o njoj.

Što poručuješ ženama koje se bore s takvim osobama?

Ženama koje su osvijestile da se nalaze u toksičnom i disfunkcionalnom odnosu poručujem da nitko na ovom svijetu nema pravo govoriti da odu ili ostanu. Svatko ima pravo donijeti odluku što misli da je za njega najbolje. Naravno, ako me netko pita za mišljenje uvijek ću reći da je iz takvog odnosa bolje izaći čim prije. Zašto? Zato što ako utvrdimo da se radi o osobi koja se može smatrati narcisom onda psihologija kaže da se takvi ljudi ne mijenjaju. To je činjenica. Narcisoidne osobe vole nered, nemir i dramu. Živjeti kraj takve osobe znači da vas vuku na dno a sebe podižu jer njima je zapravo mir dosadan. Uvijek moraju imati kaos. Ponavljam poruka je da nikome ne možete reći da ostane ili ode iz takvog odnosa ali ako ste osvijestili da imate takav odnos kraj sebe onda shvaćate da je mir najvažniji.

I za kraj imaš li neki svoj omiljeni citat koji bi podijelila sa čitateljima Lumina?

Imam puno citata koje volim. Zaista puno. Ali meni osobno je najdraža rečenica: "Svaki kraj je novi početak." To je moćna rečenica koja govori da se uvijek ali baš uvijek kada zatvorite jedna vrata za sobom otvaraju nova. Život nije savršen, ali ako se uporno osvrćete na ona vrata iza sebe nikada nećete moći otvoriti nova vrata ispred vas.

Josipa Pavičić u ovoj knjizi pomno proučava narcisoidnu osobnost, taj neizlječiv i često za okolinu razoran poremećaj s kojim se danas sve češće susrećemo u svim životnim područjima. Knjigu je ilustrirala istinitim pričama s kojima se mnogi od nas mogu poistovjetiti i možda u njima prepoznati slična osobna iskustva, a uz pomoć tehnika i alata koje nam Josipa nudi možemo naučiti kako prepoznati „narcisa“, ali i što bezbolnije i brže iscijeliti se ako nam se ipak dogodi ljubav ili bliski susret s njim. Napisana jednostavno i pitko, ali istodobno stručno, ova će nas knjiga ohrabriti i pomoći nam da povratimo poljuljano samopouzdanje i nastavimo živjeti onako kako zavrjeđujemo: sretno, zadovoljno, punim plućima, s vjerom u život i ljude.