Jezik je srce identiteta: Intervju s izv. prof. dr. sc. Filipom Galovićem

SENJ - Povodom gostovanja u Senju, razgovarali smo s jednim od naših najistaknutijih dijalektologa o važnosti, ljepoti i ugroženosti senjske čakavštine.

U svijetu znanosti, ime izv. prof. dr. sc. Filipa Galovića sinonim je za posvećenost hrvatskoj dijalektologiji. Rođen 1982. godine, svoju je akademsku putanju započeo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao i doktorirao upravo u sferi jezikoslovlja. Od 2016. godine svoje znanje prenosi studentima na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, a iza njega je impresivan opus: dvije znanstvene monografije, suautorstvo rječnika, preko četrdeset znanstvenih radova te uredništvo brojnih knjiga. Njegov znanstveni rad priznat je i nagrađivan, no ono što profesora Galovića posebno izdvaja jest njegova strast prema terenskom radu.

Upravo ga je taj rad doveo u naš grad. Nakon iznimno posjećenog predavanja u Domu kulture „Milutin Cihlar Nehajev“, gdje je u organizaciji Katedre čakavskog sabora Senj motivirao posjetitelje na razmišljanje o vlastitom jeziku, dobili smo priliku za razgovor. Iskoristili smo trenutak njegova boravka u Senju kako bismo pretvorili znanstvene činjenice u pitke odgovore o našoj domaćoj „besedi“.

Foto: privatna arhiva izv. prof. dr. sc. Filipa Galovića 

Filip Galović rođen je 1982. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je također doktorirao iz sfere jezikoslovlja, tj. dijalektologije. Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu radi od 2016., a trenutno je u zvanju izvanrednog profesora. Tu je osnovao pojedine kolegije iz jezikoslovlja (dijalektologija, sociolingvistika, hrvatska kultura). Nastavnikom je i nositeljem više kolegija. Vanjskim je suradnikom Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a bio je vanjskim suradnikom i Filozofskog fakulteta u Puli. Područje je njegova znanstvenog interesa jezikoslovlje s naglaskom na dijalektologiju. Objelodanio je dvije znanstvene monografije i jedan rječnik (u suautorstvu), više od četrdeset znanstvenih radova, više drugih vrsta radova, uredio desetak knjiga te objavio popratne uredničke tekstove. Akcentirao je niz tekstova i sastavio tumače riječi u više knjiga. Vodi/vodio je nekoliko važnih znanstvenih i stručnih projekta, a na nekoliko njih i surađuje. Sudjelovao je na više znanstvenih skupova, međunarodnih i domaćih. Za svoj je znanstveni i stručni rad dobitnikom nekoliko priznanja. 

Od diplomanta i doktoranda Filozofskog fakulteta do izvanrednog profesora na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, Vaša je karijera neraskidivo vezana uz dijalektologiju. Vi ste jezikoslovac, odnosno dijalektolog. Čini se vrlo zanimljiva struka koja iziskuje mnoge angažmane, posebno rad na terenu s govornicima, zatim znanstveni rad...

Terenski je rad s jedne strane izrazito zanimljiv i obogaćuje vas jer se susrećete s različitim ljudima u različitim krajevima. S druge strane, taj rad zahtijeva i velik napor: putovanja, boravak u određenim mjestima, pronalazak dobrih govornika, snažnu koncentraciju da dobro ispitate, zapišete, čujete akcent i druge govorne osobine. Osim toga, obično se srećete sa starijom čeljadi koju valja i znati saslušati, ljudski i toplo porazgovarati. Prekrasan je to posao i terenski je rad temelj dijalektološkoga rada. No, nakon toga sav taj prikupljen materijal treba preslušati, provjeriti, sistematizirati, pa tek onda upusititi se u proučavanja i analize. Tu je uistinu mnogo posla, naročito kada uz to imate još nastavne obveze i predavanja, rad sa studentima, kada vodite određene projekte ili na njima surađujete, kada uređujete određene knjige, recenzirate, sudjelujete u programima popularizacije znanosti, kulturnim večerima itd.

Autor ste dviju monografija, jednog rječnika i brojnih studija i radova. Kojim ste se govorima terenski najviše bavili? Jeste li dosad istraživali senjsko područje?

Prošao sam mnoga naselja, premoćnim dijelom čakavska otočna i obalna područja, a u novije vrijeme i brojne govore štokavskoga slavonskoga dijalekta koji su slabo istraženi, a veoma vrijedni u okviru dijalektologije. Na senjskome me području prije nekolikog godina bio zaintrigirao štokavski govor Svetoga Jurja koji sam istražio i o njemu pisao u dvama radovima. Senjski govor kao takav terenski nisam istraživao, iako mi je prilično poznat, što iz literature, što na temelju određenih kontakata.

Da Vas netko pita, koje bi bile najzanimljivije karakteristike govora Senja, što biste istaknuli?

Govor se Senja pripaja ikavsko-ekavskim govorima pa narod kaže dite, lipota, mišat, ali cvet, leto, zvezda; govor nema štokavskoga glasa dž, pa se govori glas ž kao žep, svedožba; stari Senjani, kao mnogi čakavci, dobro čuvaju glas h, npr. grihota, hlad, muha, suh, ali ipak su primili poneku riječ poput kuvat; Senjani su šćakavci, npr. dvorišće, išćemo, namešćat, šćap; dobro se i danas čuva tzv. završno l, kao u mnogih čakavaca, npr. čaval, pakal, posal, zatim došal, kupil, udril; tzv. kratke množine poput brodi, miši, zidi itd. Moglo bi se još mnogo toga nabrojiti, a zasebno bih istaknuo i senjsku akcentuaciju, koja se i danas kod starijih Senjana pokazuje kao čvrsta.

Kao znanstvenik s bogatim iskustvom na brojnim projektima, kako ocjenjujete inicijativu Katedre Čakavskog sabora Senj da se predavanjem i stručnom pomoći aktivno krene u zaštitu senjske čakavštine?

Čestitam spomenutoj Katedri i svim Senjanima na tome velikome podvigu! Jamačno je da to valja poduprijeti, zato i jesam boravio i održao predavanje u Senju, kako bi se krenulo s pojedinim aktivnostima. Raduje me također činjenica što gradonačelnik i uprava imaju sluha za ove kulturne vrijednosti, pa stoje uz ovakve pothvate.

Koliko je opravdano govoriti da je senjska čakavština danas ugrožena?

To je donekle istinom. Na terenima se sreću različite promjene u govorima, no nešto je prirodan razvoj govora, a nešto su utjecaji sa strane. Ono što je potrebito istaknuti jest to da senjsku čakavštinu, kao i druge jezične sustave, ne možemo zakočiti i zaustaviti u određenome času i konzervirati je, a niti se vratiti na ono stanje od prije 70 godina. Koliko sam ja sada i u ovome navratu osluškivao govor starih Senjana, mogao sam uočiti lijepe i očuvane određene čakavske osobine. Čini mi se ipak da je veći problem u tome što izvornih Senjana nije velik broj u usporedbi s doseljenicima, pa otud određeni problemi. No, uzmite tako i susjedni štokavski govor Svetoga Jurja koji je također ugrožen jer ima sve manje živućih izvornih govornika. Da ne spominjem i blisko štokavsko selo Lukovo sa svega nekoliko izvornih žitelja. To se događa i drugdje. Poznat je primjer s gradom Siskom, koji je nekoć bio kajkavski, a još je u prošlome stoljeću silovito izgubio stari govor uslijed velikoga broja štokavskih doseljenika.

Foto: Katedra čakavskog sabora Senj

Kako onda dalje s čakavštinom Senja, koju danas koristi tek malobrojno stanovništvo? Može li se ona, uz pomoć struke i entuzijazma Katedre, ponovno snažnije integrirati u identitet grada?

U ovoj bi fazi ponajprije bilo dobro poduzeti aktivnosti kojima bi se nastojalo razbiti mišljenje da je mjesni govor, u ovome slučaju senjska čakavština, nešto starinsko, zaostalo ili nazadno, kako ponekad možemo čuti, odnosno nužno je osvijesiti činjenicu da je mjesni govor vrlo vrijedan medij kroz koji se prenosi mnogo toga i sastavnim je dijelom identiteta. To je polazište koje može dati dobre rezultate. Jer, budimo otvoreni, ta manja skupina izvornih Senjana ima itekako biti ponosna na svoju kulturnu tradiciju i prošlost, a tako i na svoj govor.

Koji su možda putevi, a time i uloga Katedre, da se govor drži živim, da se čuva?

Osim razbijanja predrasude o manjoj vrijednosti lokalnoga govora, najvažnije je da se taj govor aktivno koristi, navlastito u obitelji, u familijarnome okruženju, među prijateljima, na ulici itd. To ga drži živim. Isto tako, vrijedno je i pisati svojim mjesnim govorom, bilo da je riječ o kakvim književnim tekstovima koje je vrijedno i publicirati, bilo da je riječ o kakvim crticama, dogodovštinama, komentarima na društvenim mrežama s domaćim narodom i sl. Također je značajno organizirati kulturne večeri, poneko zanimljivo predavanje, susrete bazirane na domaćoj riječi, napraviti kraću predstavu na domaćemu govoru, neki kviz, radionice za mlađe, izraditi možda kakav portal za domaću riječ. Ističem, treba se osobito usmjeriti mladima, upoznati ih zainteresirati za ono lokalno, domaće, za ono njihovo.

Foto: privatna arhiva izv. prof. dr. sc. Filipa Galovića 

Vaš rad često rezultira studijama, knjigama, rječnicima. Postoji li način da se, kroz suradnju s lokalnom zajednicom, senjska baština trajno zabilježi u formi sličnoj onoj koju ste radili za npr.

Ložišće na Braču ili šoltanske govore?

Što se tiče senjskoga govora, on je prilično dobro poznat u dijalektološkoj literaturi, prvenstveno zahvaljujući akademiku Milanu Mogušu. Tako imamo Senjski rječnik, zatim njegovu iscrpnu studiju o senjskome govoru, kao i neke druge radove. Većina je toga, dakle, nastala na temelju govora starih žitelja, pa i sam je Moguš zabilježio da je bio imao govornike rođene posljednjih desetljeća 19. stoljeća. No, kako je u jednome radu lijepo navela kolegica Martina Bašić, a upravo pišući o senjskome govoru, da se dijalektološki podatci moraju neprestano preispitivati i nadopunjavati, osobito u današnje vrijeme modernizacije i brojnih promjena u načinu života. Stoga tu ima prostora za novija terenska istraživanja i publikacije.

Gostovanje profesora Galovića u Senju, koje je započelo i završilo stihovima Krešimira Stanišića, pokazalo je da postoji neraskidiva veza između znanosti i lokalne zajednice. Interes građana i njihova spremnost na suradnju u daljnjim istraživanjima potvrđuju da senjska beseda nije tek relikt prošlosti, već živ sustav koji, unatoč promjenama, čuva svoj čakavski karakter. Kako je istaknuto iz vodstva Katedre čakavskog sabora Senj, ova večer bila je tek početak sustavnog rada na zaštiti i popularizaciji našeg govora. Uz stručnjake poput profesora Galovića, koji dijalektologiju žive punim plućima, senjska baština ima priliku ostati trajno zabilježena i, što je još važnije, ostati u upotrebi onih koji je najviše vole – samih Senjana.